Home / Tvrtke i tržišta / Mnogo ulažemo u to da budemo što neovisniji o Aluminiju Mostar

Mnogo ulažemo u to da budemo što neovisniji o Aluminiju Mostar

Ekadašnji industrijski gigant, a potom vječni gubitaš na državnim jaslama, šibenski TLM, privatiziran je 2007. završivši u rukama domaćega konzorcija na čelu sa Zagreb-Montažom, dvije godine kasnije podijeljen je na tri tvrtke, a 2012. najveću od njih, TLM-Tvornicu valjanih proizvoda od Hypo banke je preuzeo austrijski Euris, ujedno jedan od najvećih kupaca TLM-ovih proizvoda. TLM-TVP lani je ostvario prihod od 1,2 milijarde kuna i operativnu dobit, ali situacija je i dalje daleko od blistave. Euris je obiteljska kompanija sa sjedištem u Beču, a osnovao ju je Marko Pejčinoski, koji se iz Makedonije preselio u Austriju i potrajao osamdesetih krenuo u privatni biznis. TLM-om se danas bavi njegov sin Loran, s kojim smo razgovarali o aktualnom stanju i planovima.

Dvije su godine otkako ste u vlasništvu TLM-a, vidi li se svjetlo na kraju tunela? – Proces restrukturiranja i dalje traje i trebat će nam još godinu i pol dana da dođemo tamo gdje želimo biti. Napravili smo veliki napredak uspoređujemo li šest mjeseci ove godine s istim razdobljem lani. Tri mjeseca zaredom postigli smo proizvodnju od pet tisuća tona aluminija, što je oko 10 posto više nego lani. Veća nam je efikasnost u svim segmentima proizvodnje. S druge strane, gubimo iznimno mnogo u nabavi, troškovi proizvodnje i financiranja visoki su, imamo i dalje visoke troškove restrukturiranja itd. Ostaje nam glavni izazov – postati trajno profitabilna kompanija.

TLM se percipira kao vječni gubitaš, kad očekujete da će postati profitabilan? – Posao s aluminijem težak je, posebno ovaj segment poluproizvoda jer ima mnogo faktora o kojima ovisite, a na koje ne možete utjecati. Neophodna je iznimno dobra organizacija da bismo postali trajno efikasni. U proizvodnji smo jako dobri, ali efikasnost poslovanja i odnos prema troškovima još nisu kakvi bi trebali biti. Najgori je dio ipak iza nas i siguran sam da će TLM u idućih godinu, godinu i pol dana postati istinski profitabilan. U prošloj i ovoj godini operativno smo pozitivni, a to TLM nikad nije bio.

Što ste konkretno dosad napravili u procesu restrukturiranja, a što još slijedi? – Organizacijske su promjene velike, ali one su konstantan proces. Što se tiče pravog procesa restrukturiranja, uspjeli smo u tri, četiri glavna segmenta poslovanja uspostaviti novi način rada i postići rezultate kakve do sada nismo imali. Prodaja, koja je najvažnija, nikada nije bila efikasna i bolja. Zastupljeni smo uglavnom na tri glavna tržišta: Italija, Austrija i Njemačka, a na domaćem tržištu imamo jednog vrlo važnog kupca, Aluflexpack. TLM je prije našeg dolaska uspjeha sporadično prodavati svoje proizvode raznim kupcima, važio je za jednu od jeftinijih kompanija, koja je imala dobru kvalitetu, ali ne konstantnu. Sada smo zaokrenuli situaciju. Proizvodni je asortiman konkurentan i praktički smo rasprodani. Drugo, imamo velike uštede u normativima i organizaciji proizvodnje, i treće, formirali smo tim unutar kompanije koji se bavi konceptualnim problemima i njihovim rješavanjem. Ogroman novac potrošili smo na restrukturiranje i više nismo kompanija koja smo nekad bili.

Broj zaposlenih je od privatizacije gotovo prepolovljen. Upravo su najavljeni novi otkazi u Prešaonicu, koliko će još biti otpuštanja? – Nažalost, ove i prošle godine morali smo dati 80-ak otkaza u Valjaonici. Uvijek ćemo preispitivati troškove jer je to pritisak tržišta. Daljnji program restrukturiranja je manje-više ovisan o tome kako će se tržište kretati. Ako nastavi rasti, nećemo se toliko fokusirati na rezanje troškova. Naš glavni fokus je, a to radimo već sada, optimizacija proizvodnog asortimana. No ako pozitivan trend nestane, moramo razmišljati što nam to donosi.

TLM je privatiziran za jednu kunu uz oprost milijardu kuna obveza jer se konzorcij koji ga je privatizirao obvezao na ulaganja od sto milijuna eura. Smatra se da se držalo tih planova ulaganja danas ne bi trebalo smanjivati broj radnika. Koliko je Euris dosad uložio u TLM i kakvi su vam planovi? – Najviše smo uložili u restrukturiranje, što obuhvaća i investicije u tehnologiju. Kad sam došao u zaokrenuli smo situaciju. Proizvodni je asortiman konkurentan i praktički smo rasprodani. No u bankarskim je krugovima prema TLM-u još previše rezerve i čeka se hoćemo li uspjeti ili ne. TLM, imao sam jedan plan i još ga se držim – bit će investicija, ali prvo se ljudi moraju dokazati. Moj je zadatak jasan: najkasnije do kraja sljedeće godine TLM mora postići brojke koje želimo i onda će biti mnogo investicija. Ako do kraja iduće godine trendovi budu pozitivni, točno znamo u što ćemo investirati. Od kraja 2007. i privatizacije do sada u TLM je ušlo oko 100 milijuna eura, ako ne i više. To je ogroman iznos, a nije ni pola toga ušlo u opremu i tehnologiju.

Najčešće kritike i jesu to da je premalo novca otišlo u tehnologiju, a da se bez toga teško mogu postići bolji rezultati. – Da, to znači da je ostatak novca otišao u nešto drugo. Lijepo je imati investicijske planove, sada ih imamo pet. No u kapitalizmu se gleda imate li ili nemate profit. Tržište aluminijskih poluproizvoda samo u Zapadnoj Europi teško je oko 4,5 milijuna tona. Proizvodnja u okolini je minimum milijun tona veća, a naša je 60 tisuća tona na godinu. Mali smo i ako nestanemo nitko na međunarodnom tržištu neće pitati za nas. Ipak, uspijevamo se održati. Imamo kvalitetu, ali na kraju mora biti profit. Izgovor nikad ne može i ne smije biti da nismo imali dovoljno investicija. Ako ne znate raditi pozitivno s postojećim, tko kaže da će se raditi pozitivno uz investiciju od novih 20 milijuna eura? Ona je meni onda samo veći gubitak. Napravili smo analizu i očekujem da najkasnije do sljedeće godine prikažemo zadane rezultate. Ako se to ne dogodi, morat ćemo rezati troškove.

Što će se rezati ako ne uspijete ostvariti profit do kraja iduće godine? – Možda će rezanja biti i prije, možda ih neće biti uopće. Ne znamo u ovom trenutku. Na tržištu smo, a tržište ovih proizvoda nema milosti. Bit ću zadovoljan ako sve procese budemo držali pod kontrolom. U ovom smo trenutku uglavnom rasprodani, postižemo sve bolje cijene i imamo tendenciju postići rezultat koji želimo.

Ako se dogodi planirani profit na kraju 2015., u što biste dalje investirali? – Naša valjaonica je relativno stara i ograničenoga kapaciteta, što znači da bismo trebali graditi novu. To je investicija od 10 milijuna eura i spremni smo to učiniti relativno brzo. Ostale investicije odnose se na poboljšanje postojećih proizvoda, ali ne u tako širokom asortimanu, i nove legure koje bismo mogli raditi u novoj ljevaonici. Zatim bismo uložili u proširenje folijskog pogona, a to obuhvaća i konfekciranje proizvoda. To je velika investicija, u visini od 20-ak milijuna eura, ali to bi onda značilo da možemo isporučiti proizvode prema točnoj narudžbi kupca, što bi nam donijelo znatan napredak na tržištu.

Čujem da je likvidnost problem i da tražite kredit od 15 milijuna eura kod HBOR-a. Likvidnost je problem jer je financiranje naše proizvodnje iznimno teško. Ako cijena sirovine u nekom mjesecu ode gore za samo 10 posto, dolazimo u situaciju da nam treba dva, tri milijuna eura likvidnosti više. Ovdje je kapital vrlo skup, osim toga u bankarskim krugovima je prema TLM-u još previše rezerve i čeka se hoćemo li uspjeti ili ne. Likvidnost trenutačno nije gorući problem, ali će postati ne sačuvamo li ove pozitivne trendove u poslovanju. Najveći je problem u TLM-u što se još ne shvaća da likvidnost i uloženi novac ne znače automatski bolji rezultat. A rezultat je najvažniji, ako ga nema, svaki će investitor pobjeći.

Koliko ste operativno uključeni u poslovanje TLM-a i kako to da niste mijenjali najviši menadžment? – Operativno sam uključen u nekoliko najvažnijih pitanja, dolazim često u Šibenik, ali Uprava je odgovorna za rezultat. Nismo je mijenjali jer je u početku bio potreban kontinuitet, mogao sam postaviti neke ljude iz Austrije, ali mislim da bi se brzo dramatično sukobili mentaliteti. Drugo, u procesu restrukturiranja potreban je kontinuitet, i treće, postojalo je povjerenje da su u stanju to napraviti.

Želimo se baviti proizvodnjom, a ne nekretninama. Je li točno da preuzimate i TLM-Tvornicu prešanih proizvoda, drugu tvrtku nastalu privatizacijom, gdje je Euris dosad bio suvlasnik? Da, preuzimamo većinski udio u Prešaonicu. Dalekovod je već izašao iz vlasničke strukture, a u tijeku je završetak transakcije sa Zagreb-Montažom, koja će također izaći iz Prešaonice, a Euris će zauzvrat izaći iz vlasništva treće tvrtke, Adrial Plusa. To neće značiti ništa posebno novo za Prešaonicu, koja je pravi slučaj za restrukturiranje s obzirom na gubitke i dugove. Tamo razmišljamo o instalaciji nove prese, koja bi proširila proizvodni asortiman.

Zašto izlazite iz vlasništva Adrial Plusa, koji je vlasnik većeg dijela zemljišta TLM-a? Želimo se baviti proizvodnjom, a ne nekretninama, a Zagreb-Montaža je više građevinsko-nekretninska kompanija, koja će razvijati projekte na tom zemljištu.

Ovisni smo u nekim segmentima, posebno u legurama za folije, što nam je oko 30 posto proizvodnje, ali i tu tražimo alternativu. Očito je da od te integracije i zajedništva s Mostarom neće biti ništa, a siguran sam da će TLM preživjeti. Sada su naši odnosi s Mostarom normalni, ali ova je dezintegracija bila veliki potres za nas. Prednost Mostara je što je blizu pa imamo mnogo niže transportne troškove. Ulažemo u to da postanemo što neovisniji o njima, ali nikada ne bih prekinuo tu vezu.

TLM je unatoč problemima jedan od najvećih hrvatskih izvoznika, razmišljate li o nekim novim tržištima? – Izvozimo oko 95 posto proizvodnje, ali radije bih prodavao naše proizvode na domaćem ili regionalnom tržištu jer bi to značilo da imamo kome ovdje prodavati, što sada nije slučaj. Kod nas su svi previše fiksirani na izvoz. Na zapadnim tržištima bori se čitav svijet.

Kako u optimističnom scenariju vidite TLM nakon 2015. godine? – Svakako idemo u povećanje proizvodnje, a vidjet ćemo što će biti najisplativije. TLM bi nakon 2015. trebao proizvoditi oko sto tisuća tona aluminijskih proizvoda, što je gotovo dvostruko više nego sada. No ne ciljamo kapacitet nego profit. Došao je kraj tome da je kriterij količina, sve što se bude proizvodilo nakon 2015. mora donositi novac. Nećemo više proizvoditi neprofitabilne proizvode, kakvih je dosad bilo bezbroj.