Slacktivizam

Posljednja dva tjedna njuške s debelim novčanikom i političari sa svjetskim renomeom zalijevaju se kantom hladne vode ne bi li običan puk osvijestili o strašnoj amiotrofičnoj lateralnoj sklerozi. Uspjeh je golem, ali teško se ne zapitati zašto takve akcije nema kada je riječ o eboli ili izbjeglicama s Bliskog istoka.

I sad gledam ove svjetske ‘celebove’ kako se polijevaju hladnom vodom kako bi, tobože, upozorili svijet na ovu bolest. Što se mene tiče – šaljem ih sve u krasan k….. Riječi su to kojima je domaći književnik Edo Popović na svom profilu na Facebooku komentirao humanitarnu akciju ‘ALS Ice Bucket Challenge’ koja se posljednja dva tjedna poput epidemije proširila planetom i izazvala selebritije, njuške s debelim novčanikom i političare sa svjetskim renomeom da se zaliju kantom hladne vode te tako osvijeste puk o strašnoj amiotrofičnoj lateralnoj sklerozi. Ova akcija ili, bolje rečeno, fenomen srstava se među najuspješnije humanitarne kampanje mjerenje u broju klikova, pogleda, lajkova, a osim u tim virtualnim valutama, američka organizacija ALS pohvalila se kako je priličan uspjeh ostvarila i u onim zemaljskim – dolarama. Od kraja srpnja do 24. kolovoza na račun organizacije pristiglo je više od 70 milijuna dolara za istraživanje, a u istom razdoblju prošle godine prikupljena su dva i pol milijuna. Također, zabilježeno je i gotovo sto tisuća novih donatora, a na desetke, ako ne i stotine milijuna internetskih korisnika uopće je saznalo za tu bolest, što organizatore akcije sigurno čini ponosnima.

No unatoč tim impozantnim brojkama, ‘ALS Ice Bucket Challenge’ privukao je nemali broj kritika. I to s razlogom. Jednu je uputio i Edo Popović s početka priče, čija je majka preminula od te okrutne bolesti koja paralizira, ostavljajući um potpuno svjesnim bolnog kraja. Priča o ‘ALS Ice Bucket Challenge’ počela je sredinom srpnja kada se golfer Chris Kennedy odlučio pred kamerama politi kantom mrzle vode te izazvati svoju sestričnu Jeanette Senerchia, čiji suprug Anthony posljednjih 11 godina boluje od ALS-a, da učini isto.

Iako se sličnim akcijama (skakanjem u vodu) prošle godine prikupljao novac za oboljele od raka, Kennedyjev potez prvi je privukao medije koji su izvijestili o tome i pozvali na akciju – donirajte novac organizaciji ili se polijte kantom hladne vode (većina ih čini i jedno i drugo) te usput izazovite još troje ljudi da učine isto. Na iznenađenje inicijatora, akcija se društvenim mrežama počela širiti poput erup- tivnog požara te tako dospjela i do Lijepe Naše, pa smo posljednjih dana imali prilike vidjeti Sevku, Rozgu, pa i Mladenu Grdoviću kako se tresu od hladnoće te pritom dobro zabavljuju. Potonje je prva stvar koja je sporna u ovoj akciji. Nemali broj internetskih korisnika ‘klika’ na videa slavnih i (uglavnom) bogatih jer ih zabavlja vidjeti kako izgledaju poput pokislih kokoši. Taj element cirkusa, zabave neki smatraju uvredljivim jer je riječ o bolesti s kojom se, u najmanju ruku, nije ukusno šaliti. Osim samog sadržaja akcije koja je u svojoj osnovi duhovita, neposredna i djetinjasta sporan je i ‘slacktivism’; aktivizam iz kauča, činjenje virtualnog dobra (klikanjem, šeranjem i sl.) koje nema nikakve praktične vrijednosti osim promicanja navodne širokogrudnosti i socijalne osjetljivosti korisnika.

Društveni komentatori podijeljeni su u stajalištu je li aktivizam iz kauča posve besmislen ili koristan fenomen jer je prilično teško izmjeriti može li ‘slacktivist’ ne čineći praktički ništa osvijestiti druge da naprave nešto. Iako se svi slažu u vezi s tim da je takvo ponašanje krajnje neetično, kritičari ‘slacktivizma’ smatraju ga i opasnim jer tvrde da ono usporava bilo kakve konkretne akcije. ‘Slacktivism’, ističu, stvara dojam da se napravilo nešto, ostvario neki humanitarni cilj, što na kraju donosi više štete nego koristi. Pristaše aktivizma, makar on bio iz kauča i još k tome krajnje licemjeran, tvrde da potpora ‘slacktivista’ nije bezvrijedna ako se on koristi svojim medijem (profilom na Facebooku) ili imidžem (selebritiji) kako bi svoje znance, prijatelje i fanove upoznao s određenim društvenim problemom. On u tom smislu nije donator, već čisti promotor, što, tvrde pristaše, ne treba odbaciti.

Rezultati ‘ALS Ice Bucket Challengea’ pokazuju da su argumenti ipak na strani onih koji ‘slacktivism’ ne smatraju opasnim – jer koliko god se gnusno promoviramo ili zabavljam na račun oboljelih, zbog te je globalne predstave organizacija dobila najmanje 35 puta više donacija nego lani. Nadalje, valja napomenuti da su posljednja neuroznanstvena istraživanja pokazala da ljudi (posebno muškarci) doniraju više ako su njihove donacije javne, tako da iz tog rakursa ne treba kriviti organizatore akcija što poziv na donaciju žele učiniti pompoznim, medijski zanimljivim, pa čak i zabavnim.

Osim spomenutih kritika, ‘ASL Ice Bucket Challengeu’ valja pridružiti još jednu o kojoj je prije nekoliko dana pisao kanadski MacCleans. Prema njihovu mišljenju, nema nikakve sumnje da su u slučaju rijetkih bolesti kakva je ASL humanitarne akcije nužne jer farmaceutska industrija nema koristi od investiranja milijuna u istraživanja. Oni ljudski život mjere u ROI-iju, što je više oboljelih, to je veći povrat, pa tako nekih tridesetak tisuća oboljelih u SAD-u (u Hrvatskoj se procjenjuje da ih je najmanje 25 jer službenih podataka nema) nisu vrijedni tog novca. Međutim, MacCleans navodi da je ovdje sporno zašto se Ice Bucket organizira baš sad i zašto su se svi ti silni selebritiji, koji donedavno nisu imali pojma (a možda još to i ne znaju) što stoji iza kratice, s toliko voljom odlučili priključiti ovoj kampanji.

Kad je riječ o hitnosti, autori članka pitaju se zašto kampanja nije pokrenuta kako bi se prikupio novac za izbjeglice s Bliskog istoka (u jeku jedne od najvećih izbjegličkih kriza) ili istraživanja u svrhu liječenja od ebole (jer traje jedna od najvećih zdravstvenih kriza). Je li moguće da, baš kao i farmaceuti, selebritiji sa svojim akcijama mjere ROI, u ovom slučaju, pumpanje vrijednosti njihova brenda? I je li moguće da bez ‘slacktivizma’ danas nema aktivizma? Nažalost, odgovor na oba pitanja je potvrđan, a ako je to već stvarnost koju valja prihvatiti, onda se barem valja nadati da će organizacije uspjeti prikupiti pozamašne svote novca bez obzira na to što su motivi doniranja temeljeni na licemjerstvu i naopak vrijednostima.