Mramor Novi slovenski ministar financija prepisivat će od Linića i Lalovca

Mandatar nove slovenske vlade Miro Cerar osigurao je parlamentarnu većinu i početkom rujna trebao bi sastaviti vladu. Zna se da će biti 14 ministarskih fotelja, ali ne i tko će ih sve zauzet – osim jedne. Ministar financija vjerojatno će biti Dušan Mramor, profesor s ljubljanskoga Ekonomskog fakulteta, koji je tu funkciju već obnašao od 2002. do 2004. Čeka ga težak zadatak, a ukoštač s problemima namjerava se uhvatiti slično svojim hrvatskim kolegama – smanjit će porez na dohodak, uvesti porez na nekretnine.

Malo više od mjesec dana nakon prijavnih parlamentarnih izbora u Sloveniji, izazvanih ostavkom premijerke Alenke Bratušek, Slovenija je dobila novog predsjednika vlade, točnije mandatar za sastav vlade. Miro Cerar, potpuno svježa zvijezda na slovenskom političkom nebu, u nešto je više od mjesec dana rada njegove stranke, jednostavnog naziva Stranka Mire Cerara, uspio na izborima održanim u srpnju pridobiti povjerenje čak 35 posto birača gladnih daška novog i nepotrošenog, odnosno 36 od ukupno dostupnih 90 mandata. Nakon uobičajenoga postizbornog doigravanja, predsjednik Borut Pahor prošli je tjedan ocijenio da su se stekli uvjeti za davanje mandata za sastav vlade Ceraru, koji je osigurao potrebni minimum od 46 glasova slovenskih zakonodavaca.

No imati mandatara u Sloveniji ne znači automatski imati i vladu jer tačno je zakon nalaže da parlament prvo potvrdi odluku predsjednika države, a tako izabrani mandatar onda sastavlja vladu koju nudi parlamentu na potvrdu. Ako sve prođe prema planu, nova vlada trebala bi dobiti službeni blagoslov u rujnu, a koalicija će prema dostupnim podacima uključivati Demokratsku stranku umirovljenika i Socijalne demokrate. Prema svemu suđeci, Cerar neće zvati Savezništvo njegove prethodnice Bratušek.

Službeno obrazloženje za odbijenicu Bratušek, očekivanjima medija i javnosti usprkos, njezina je kandidatura za povjerenicu u novom sastavu Europske komisije (vlada u odlasku predložila je nju, Tanju Fajon i dosadašnjeg šefa diplomacije Karla Erjavca). Može se čuti i nešto drugačija verzija prema kojoj Bratušek ne žele u koaliciji jer smatraju njezinu stranku odgovornom za krizu u Sloveniji. Sudjelovanje Savezništva nije nužno za izglašavanje i funkcioniranje nove vlade, ali bi joj dalo nešto komotniju i stabilniju većinu od 56 glasova.

Zadatke buduće vlade, koja bi trebala imati 14 ministarstava uz mogućnost ministara bez porfetelja, nije teško pogoditi, premda se Cerar zasad još uvijek ograničuje na uopćene fraze.

• Zadaća buduće vlade nije samo osigurati financijsku konsolidaciju, ekonomski razvitak, socijalnu državu, adekvatne obrazovne, znanstvene i druge sustave, cilj vlade i zajednički cilj svih mora biti i to da se zajedno uzdignemo u našim vrednotama. Svi moramo djelovati da se u Sloveniji opet uspostavi društvo gdje je čovjek čovjeku čovjek – poručio je poetično Cerar.

Nešto konkretnije, ključni su problem proračunski manjak i nabavljali javni dug, koje Slovenija najviše može zahvaliti spašavanju svojih banaka, na što je utrošeno 3,3 milijarde eura, ali i raširenju političkoj korupciji. Drugo igralište je dakako, javna uprava, koju bi trebalo reformirati i stanjiti. Država je usprkos naglašanjima stranih medija uspjela izbjeći ‘paketno spašavanje’ međunarodnih kreditora kakvo su dobili Irci, Grci, Ciprani, Portugali i u nešto drugačijem aranžmanu Španjolci, no državne financije i ekonomija svejedno se njišu na rubu. Kao i diljem Europe stoga, sasvim sigurno najvažniju ulogu u vladi imat će ministar financija, čija je zadaća krajnje jednostavna – izvući zemlju iz financijskog blata i stvoriti uvjete za održiv izlazak iz ekonomske krize. Slovenija tijekom sljedeće godine mora svoj proračunski deficit svesti na u cijeloj Europskoj uniji žudjenih tri posto, što neće biti lak zadatak s obzirom na ovogodišnjih 4,2 posto. Na prvi pogled 4,2 možda je visok postotak, no kada se usporedi s prošlogodišnjih 14,7 riječ je sasvim prihvatljivoj brojki. Što se općenitije ekonomske krvne slike tiče, nezaposlenost se trenutačno kreće oko 10 posto, a zemlja je već treću godinu u recesiji, ali bi prema procjenama OECD-a ovu trebala završiti s rastom BDP-a od 0,3 posto. Na godišnjoj razini, javni dug rastao je impresivnih 23,9 posto i prešao 75 posto BDP-a uz procjenu da će se do kraja godine zaustaviti na 81 posto.

Cerar izgleda ima svog čovjeka za taj zadatak i od njega očekuje da ‘pomogne konsolidaciji javnih financija i postupnom poboljšanju kvalitete života u Sloveniji’. Iako se iz očitih razloga s imenima budućih ministara još uvijek lopta, funkcija ministra financija već, čini se, ima svog vlasnika. Profesor s ljubljanskoga Ekonomskog fakulteta Dušan Mramor potvrđen je iz Cerarove stranke kao prvi izbor vlade lijevog centra, premda se prije njega spominjalo njegovoga kolegu Mojmiru Mraka. Mramor iza sebe već ima obnašanje te dužnosti od 2002. do 2004. kada je zapamćen kao čovjek odgovoran za dizanje poreza. Vremena se mijenjaju, pa tako i namjere ekonomskih stručnjaka, zato bi Mramor ovaj put…

Jedna od najspornijih točaka u Sloveniji je, baš kao i u Hrvatskoj, porez na nekretnine, koji se već pokušalo uvesti, pa ga je Ustavni sud srušio. No vlade nisu spremne olako odustati i sve su se stranke osim SDS-a Janeza Janše izjasnile u korist njegovog uvođenja. Posljednji nacrt koaličijskog sporazuma jasno navodi porez na nekretnine kao jednu od mjera. Usporedo s eventualnim uvođenjem novog poreza, vladajuća koalicija će, slijedom predloženog u nacrtnu sporazuma, ići na smanjenje porezne presije, konkretno poreza na dohodak (uz posebno isticanje rasterećivanja visoko kvalificirane radne snage) i doprinosa, uza snažno oslanjanje na privatizaciju, koja bi jednokratnim prihodima trebala uravnotežiti proračun.

Za razliku od Hrvatske, Slovenija tu ima nešto bogatiji izbor jer je čak oko 50 posto ekonomije još uvijek u rukama države. U tom smislu Telekom Slovenije, pretpostavljaju analitičari, bit će prvi na listi za odstrel s obzirom na to da je riječ o vjerojatno najvrjednijoj pojedinačnoj imovini na raspolaganju državi, koja može u kratkom roku priskrbiti javnim financijama oveću injekciju nasušno potrebne gotovine. Da Cerar nije od jučer, iako njegova stranka možda jest, sugerira prilično prozirna politikantska igra u kojoj se otvoreno izjašnjavao protiv prodaje najvrjednije državne imovine poput Telekoma, Luke Koper i Ljubljanske zračne luke, svjestan da je njihova prodaja ionako u poedmaklim fazama, da bi onda naknadno najavio kako neće zaustaviti te privatizacije ako bi to štetilo ugledu države među investitorima. Jednostavnije, prije izbora je protiv, poslije izbora nije.

Osim navedenog Mramora očekuje gotovo udžbenička lista neugodnih zadataka koje će ili morati izravno osmisli ili za njih naći novac. U kratkim crtama, posljednji nacrt koaličijskog sporazuma tako predviđa reformu zdravstvenog sustava (kao, do-duše, i kod svake nove vlade u svakoj državi), porez na nekretnine, privatizaciju, poticanje ulaganja u nove energetske kapacitete i uvođenje fiskalnih blagajni, što su neke od uočljivijih sličnosti s hrvatskom situacijom. Svakako nije u udžbeniku snažnije poticanje ‘radničke demokracije’, isto izrijekom navedeno u nacrtnu sporazuma, poznatije pod prostom frazom ‘radničko samoupravljanje’ ili nešto manje prostom, ‘radničko di- oničarstvo’.

Naravno, podudarnost tema u dvije države ne proizlazi iz međusobnog ‘prepisivanja’, već iz vrlo sličnih okolnosti, ali i ‘prepisivanja’ iz aktuelnih izvora ekonomskih mudrosti u Europi, što najviše govori o kvaliteti i maštvitosti recepture za oporavak i stabilizaciju raznovrsnih članica Europske unije. Većina mjera, koliko god na prvi pogled izgledale kao autohtoni proizvodi lokalnoga ekonomskoga genija, zapravo su tek odjek zahtjeva koje Europska komisija plasira članicama u najvećem dijelu putem Procedure prekomjernog deficita. No zanimljivo je da, za razliku od proteklih desetljeća, Hrvatska u mnogim mjerama donekle prednjači u odnosu na Sloveniju, kako u započinjanju rasprava o nekim spornim potezima i rješenjima, tako i u realizaciji nekih ključnih zadataka, primjerice u provjerenju korupcijom opterećenih političkih elita ili fiskalizaciji. Ono u čemu ne prednjači ekonomski su rast i kvaliteta života, kategorije u kojima vjerojatno još dugo neće biti ozbiljna konkurencija.