Što ako sadašnja vlada doista ne mrđne prstom? Gubimo fiskalni suverenitet, stižu nepopularne mjere rezova svih elemenata proračuna, prema uzoru na grčki ili bilo koji scenarij zemlje koju je ‘preuzeo’ MMF.
Vlasti ide na ruku medijsko fokusiranje na proračunski deficit. Dok se bavimo prihodovno-rashodovnom kombinatorikom državne blagajne ispod radara prolazi neavaličen ključni temama opstanka. Do novih je izbora manje od godinu i pol, oporba je već raspodijelila fotelje, ali rasprave o pravoj ekonomskoj drami i dalje uporno izostaju.
Vuk Vuković, koji na ZŠEM-u predaje na katedri za ekonomiju, kaže da je obična floskula da se reforme ne mogu raditi godinu prije izbora. – Zašto ne? Baš je godinu i pol prije dobro razdoblje da se glasačima pošalje signal da je Vlada nešto napravila. Ne mislim pritom na nepopularne rezove nego na reforme poput javne uprave i lokalne samouprave, koju nam Europa uporno nameće, a naše političke elite zaobilaze. Glasači u prosjeku imaju kratkoročnu memoriju – godinu dana prije izbora. Obično se to razdoblje u politici iskorištava da se glasači potkupljuju raznim ‘koncesijama’. Sada je vrijeme za nužne mjere ili gube izbore – poručuje Vuković.
Zrinka Živković Matijević, prva analitičarska dama Raiffeisen banke, potvrđuje da skrivanjem drame vlast produbljuje agoniju. – Udjel izvoza u svjetskome bilježio je pad čak i prije početka krize, dakle Hrvatska je bila i ostala skupa lokacija za proizvodnju. Stavimo li rezultate robnoga izvoza i njegovog doprinosa rastu gospodarstva u kontekstu regije, vidljivo je da Hrvatska zaostaje i za zemljama takozvane Nove Europe i za zemljama bivše Jugoslavije. Udjel robnog izvoza u BDP-u od 2000. kreće se u rasponu od 17 do 21 posto, a vrijednost mu je tek neznatno viša od udjela malog i zatvorenoga gospodarstva kakvo je albansko – precizira Živković Matijević dodajući da smo u Cefi dobro stajali jer smo ondje konkurirali tehnološki naprednijim proizvodima. U EU prodajemo tehnološki jednostavnije proizvode, pa bez rasta ulaganja u istraživanje i razvoj neće biti ni rasta izvoza. Ekonomist Guste Santini svjestan je da se ništa nova neće osmislijeti jer ne postoji neka izdvojena mjera koja će sama za sebe učiniti čudo. Samo je jedan način uklanjanja neravnoteža – sustavna politika, kakva ne postoji od vremena donošenja Stabilizacijskog programa. Koji je odmah trebao prerasti u razvojni program, ali do danas nije.
Sadašnje su neravnoteže kumulativni rezultat nerada od 1994. Bez razvojnog programa koji mijenja privrednu strukturu mi smo privredu natjerali da se prilagodi stabilizaciji. U 20 godina ona je potpuno okostala. Nikakvom mjerom nećemo povećati zaposlenost, to može učiniti samo promjena strukture gospodarstva, a ona se ne događa preko noći, preko noći nije ni uništena – kategorijan je Santini.
Živković Matijević precizira da je problem niske zaposlenosti i u jazu vještina i potreba tržišta. – Možemo očekivati da će racionalizacija i bolja alokacija socijalnih transfera donijeti koristi od obeshrabrinjanja ranog povlačenja s tržišta rada i korištenja socijalne pomoći. Preduvjet za rast zaposlenosti ipak je oporavak. No potencijalna stopa rasta nedovoljna je za stvaranje novih radnih mjesta, čime se produbljuje ionako velik problem gubitka najproduktivnijeg dijela stanovništva – rezignirana je upozoravajući na još jednu dramu: neodrživu dinamiku rasta javnog duga.
Za razliku od probijanja fiskalne letvice, u proceduri makroekonomskih neravnoteža nema penala, nema packi ni batina. Unatoč tome što smo probili četiri od 11 mjernih ‘polja’ – udjel investicija, izvoza i javnoga duga te nezaposlenost. Za nerad na tim poljima bit ćemo kažnjeni ‘samo’ stagnacijom i zaostajanjem.
