U igru sankcijama s Rusijom EU je očito ušao posve nepripremljen i bez prave računice. Već prvi uzvrat ruskih sankcija na uvoz voća i povrća iz EU pokazao je koliko bolno može biti – ukupna vrijednost izvoza poljoprivrednih proizvoda u Rusiju prošle je godine iznosila 11 milijardi eura i godina dana zabrane bila bi bez sumnje katastrofalna.
Nikome osim lidera Europske unije vjerojatno nije bilo teško pretpostaviti koliko će kontraproduktivne nove i poboljšane sankcije protiv Rusije, uvedene potkraj srpnja, biti za zajednicu naroda i narodnosti. Nekoliko tjedana nakon uvođenja, ekonomija eurozone, ionako na staklenim nogama, počela je opet zapinjati, s time da je ovaj put zahvaćen i šamozni ‘motor’ Njemačka, u kojoj je indeks povjerenja investitora dosegnuo najnižu razinu u posljednjih 20 mjeseci. Tržišta se općenito neugodno njišu s tendencijom prema dolje, u dobroj mjeri upravo zahvaljujući eskalirajućem trgovačkom ratu između Rusije i EU. Na odluku Unije kojom su se na udaru našli neki visoki ruski dužnosnici i sektori financija, energetike i oružja, ‘babaroga s istoka’ odgovorila je prvi put istom mjerom zabranivši uvoz poljoprivrednih proizvoda, prvo iz Poljske onda iz EU. Sankcije, koje su uvelike proizvod američkog sufiniranja i u dalje manjem opsegu pogađaju Amerikance, pokazale su se ipak neugodnije nego su u Bruxellesu u početku vjerovati. Štoviše, pomalo panični potenci proteklih tjedana sugeriraju iznenadenje ruskom drskošću. U svojoj samodopadnoj samouvjerenosti, malo je tko u Bruxellesu izgleda razmišljao o scenariju u kojem se Rusija usuđuje odgovoriti na zapadne sankcije.
Postoji i veliko pitanje je li netko pokušao točno izračunati što sudaranje s Rusijom znači za EU, odnosno koga i koliko bi to moglo stajati i koje bi protumjere Rusija mogla uvesti. Nema veze, iskustvo je već počelo producirati konkretna brojke, najnovije vijesti govore o 125 milijuna eura koje je EU namijenio svojim proizvođačima kao kompenzaciju za cijenu činjenja ‘prave stvari’. Postojeća rezerva u blagajni za Zajedničku poljoprivrednu politiku iznosi 420 milijuna eura, pa ako gubici proizvođača premašuje tu brojku, Unija će morati tražiti novac i rješenja negdje drugdje. Dok Rusija s jedne strane hranu izgubljenu iz EU može relativno lako zamijeniti drugim izvorima, jer se začudo proizvodi i drugdje na svijetu, EU će teško moći brzo naći nova tržišta za svoje proizvode, pogotovo zato što je riječ o lako kvarljivoj robi. Prve blokirane pošiljke uglavnom su već prekrižene, dio je utrpan za sitan novac na domaćem tržištu. Milijuni tona svinjetine, peradi i junešine nemaju kamo otići i preplavit će već zasićeno unutarnje europsko tržište te drastično srušiti vrijednost tih proizvoda, a dio koji ne nađe put do kupaca bit će bačen. Izvrsno za potrošače, ne i za proizvođače, kojima ni u najboljim vremenima nikad dosta subvencija i pomoći. Usporedo s tim raste i strah od deflacijs imajući u vidu da je stopa inflacije u eurozoni trenutačno tek 0,4 posto i to uz iznimno ekspanzivnu monetarnu politiku i niske cijene zaduživanja. Cijene nekog voća i povrća već su pale za 75 do 80 posto u Nizozemskoj, primjerice.
Ako se tome doda mogućnost uvođenja zabrane uvoza automobila iz EU i Amerike, bolovi će se na Zapadu znatno pojačati. S obzirom na to da Unija viškove misli darovati humanitarnim organizacijama, možda će darovati i aute ako se Rusi odluče na tu zabranu. Ispada da je rusko tržište za mnoge prično važan izvor prihoda i rasta, nešto s čime se, stječe se dojam, nije računalo. Zgodno je primijetiti i da je uzbuna oglašena tek kada se prva šteta počela zbrajati u bogatim zapadnim članicama, a na zabranu uvoza iz Poljske i nije se previše uzimala u obzir.
