Naknada štete Putnici zatečeni u blokadi trajekta na Drveniku mogu se žaliti

Putnici zatečeni u blokadi trajekta na Drveniku mogu se žaliti. Platili ste kartu za trajekt ili cestarinu na autocesti. Imate pravo očekivati profesionalnu uslugu za svoj novac. Taj ugovorni odnos štiti Zakon o obveznim odnosima, koji svima koji se profesionalno bave čime nameće obvezu da pruže kvalitetnu uslugu. U protivnom mogu građansko-pravno odgovarati.

Kao i svake turističke sezone, gotovo svakodnevno svjedoci smo medijskih priča o putnicima ili teretu koji nekamo nisu stigli na vrijeme, koji su zbog kašnjenja prijevoza propustili neki drugi prijevoz i slično. Uvijek se pri tome provlači pitanje imaju li putnici i prijevoznici pravo na naknadu štete i ako imaju, o čemu je riječ, te kada i kako tu naknadu dobiti. Tako su prije desetak dana svi mediji bili prepuni vijesti o putnicima na otoku Drveniku (Veliki i Mali), koji su ostali bez pravodobnog prijevoza, ali i bez prave informacije o tome što se događa i kako će se problem riješiti. Prvo treba istaknuti da je uvijek riječ o ugovornom odnosu u koji stupaju s jedne strane prijevoznik, a s druge pružatelj usluge (koncesionar) u cestovnom ili pomorskom prometu. To znači da je pravno u prvom planu uvijek Zakon o obveznim odnosima, koji svima koji se profesionalno bave čime nameće obvezu da se ponašaju pažnjom dobrog stručnjaka. To je visok pravni standard koji je postavljen upravo zato da bi svi oni koji se obraćaju profesionalcima mogli biti potpuno mirni i uvjereni kako im druga strana mora dati kvalitetnu uslugu, a ako je ne pruži, tada će građansko-pravno odgovarati, pri čemu je tu u prvom planu uvijek naknada štete.

A gužve na autocesti? Kako sada te opće odredbe primijeniti na dva najčešća slučaja, dakle na zastoje na autocestama i kašnjenje trajekata i katamarana ili čak otkazivanje pojedinih polazaka? Hrvatska ima dobre autoceste, a poštuje se i opće pravilo prema kojemu naplata dolazi u obzir samo ako je dostupan i besplatan prolaz na istoj relaciji cestom niže razine. Pri tome je točno da je usluga mjerena cijenom po kilometru često skuplja od konkurencije u zapadnoj Europi, ali to je nešto glede čega pravno nema lijeka, barem ne dok postoji alternativa ne koristiti autocestu. No sigurni smo da primatelji usluge imaju pravo na kvalitetnu uslugu na razini pažnje dobrog stručnjaka. To znači primjerice da se dok primatelj još može lako mijenjati odluku (znači dok se još nalazi na prilazima autocesti ili najkasnije na ulaznim kućicama) pruže dostupne informacije u realnom vremenu o tome gdje su na primjer kolone i koliko su duge, razlog nastanka problema, preporučljivi izlaz s autoceste za one koji to žele… Možda, ali samo možda, jer se svi vozači ne koriste internetom, te je informacije moguće zamišljati podacima na webu. Točno je da je prava riječnost i u razvijenim državama da se te i slične obveze potpuno poštuju, ali to nije argument koji je dostatan za oslobađanje od odgovornosti. Ako nisu ispunjeni uvjeti za oslobađanje od odgovornosti, svatko tko pretrpi štetu ima pravo na njezinu naknadu.

Kada je naknada moguća? Glede trajekata i katamarana jasno je da nije moguće obvezati davatelja usluge na nešto nemoguće jer su kapaciteti (i plovila i ljudi) objektivno limitirani. Kada davatelj usluge proda kartu koja glasi na konkretni dan (trajekti) ili sat (neki katamarani), onda tu uslugu mora pružiti. Točno je da se plovilo može pokvariti, da može uslijediti nevrijeme ili druga okolnost kao viša sila, ali nije isto ako je stanje plovila prije polaska izvršno ili je riječ o poluotpadu iz pričuve (primjerice trajekt izrađen prije 30 godina). Nije isto ni poslati pričuvno plovilo u Supetar (50 minuta vožnje od Splita) ili na Vis (dva sata i 20 minuta), a pogotovo nije isto je li problem nastao na prvoj ili posljednjoj liniji kada treba čekati sljedeći dan na polazak trajekta; nije isto ako se osigura pričuvna posada ili se samo računa na dobru sreću itd. Ako prijevoznik ne postupa sukladno zakonu, svatko tko pretrpi štetu ima pravo na naknadu.

Ipak, ni onaj tko prima uslugu nije bez obveza. Nije moguće prihvatiti kao racionalan postupak kada npr. putnik dođe s vozilom u trajektu luku 15 minuta prije polaska, a riječ je o posljednjem polasku toga dana. Isto ili slično vrijedi i kada netko dolazi na katamaran ili trajekt tako da samo u idealnim uvjetima stiže na drugo prijevozno sredstvo i onda se dogodi bilo kakva komplikacija.

Na posljeku, treba dodati da svoj dio odgovornosti uvijek ima i država. Prijevoznik ni na koji način ne utječe na gradnju i održavanje prilaznih cesta i uopće infrastrukture, a uzrok kašnjenja ili otkazivanja često je baš tu (npr. lukobran nije takav da štiti za većeg nevremen…). Slično vrijedi i za autoceste (npr. vozač koji vozi u suprotnom smjeru jest isključiva obveza policije…). Ipak, najvažnije je što su i Jadrolinija kao imatelj goleme većine koncesija u linijskom prijevozu i HAC i Rijeka Autocesta u potpunom vlasništvu države, koja im je koncesiju ne samo dala nego i odredila pravila. Da država radi svoj posao, ne bi se dogodio ‘slučaj Drvenik’ u kojemu netko dopusti koncesiju za marinu na mjestu gdje je do tada pristajao trajekt, a potom za trajektno pristanište odredi mjesto kojim nisu bili zadovoljni mještani – i tako se dogodi problem desetina automobila koji su satima čekali da krenu s Drvenika. Netko tko kao turist dođe u Hrvatsku stvarno ne mora razlikovati državu od županije, grada i općine i uvažavati njihova prepucavanja. I da, mogao bi tražiti odštetu za pretrpljene muke i štetu.