Zašto je Berlin neugodan

Lako je bilo na početku sezone dočekati Angelu Merkel u Dubrovniku. Došla je kao zvijezda na summit država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, koje kao članice EU odnedavno jednom na godinu okupljaju Hrvatska i Slovenija. Regionalni EU-domaćini Ivo Josipović i Borut Pahor lijepo su je primili, prošetala je Stradunom, kolektivni i inokosni čelnici BiH, Srbije, Kosova, Crne Gore i Makedonije činili su se sretnim što je vide, nasmiješeno su se slikali…

Mnogo neugodnije bit će početi u Berlin sljedeći tjedan, gdje će se, kako se očekuje, njemačka kancelarka preobratiti iz zahvalne gošće u odlučnu domaćicu i prenijeti više važnih poruka šefovima izvršne vlasti iz postjugoslavenskih država. Uključujući i Hrvatsku, a i Sloveniju, koja se iz prvobitne velike uspješnice EU posljednjih godina pokazala kao velika tranzicijska prijevara.

Zajedničko je više-manje svim tim skorim putnicima u Berlin da ga, onako u srcu, baš ne vole. Više im leži London. Tamo im ne postavljaju uvjete, tamo ih ne tjeraju da se ponašaju, ne uvode red, već ih onako svisoka još suputilno potaknu na više nerada u svojim državama. Tamo nije problem što njihove države propadaju dok se čelnici množe i rastu. Tamo vrijedi pravilo – što gore, to bolje, što veći konglomerat nedovršenih država na Balkanu, to draže tradicionalnoj britanskoj politici prema tom prostoru. I to su sretniji regionalni čelnici, koji su uglavnom i proizvod te političke škole.

Berlin je neugodan i naporan. Traži se red, rad i tako to… I prema svima jednako. Skloni su Hrvatskoj? Dakako, šalju čak izričite poruke da je njemački interes snažna i stabilna Hrvatska. Ali to znači zahtjev za uređenim sustavom državne uprave, efikasnim i istinski neovisnim pravosuđem, uklanjanje dosadašnjih blokada, odnosno lustraciju sustava, a sve to kako bi se omogućio biznis, odnosno razvoj.

Podržavaju Srbiju? Apsolutno. Europska Srbija, s jakom njemačkom prisutnošću konstantan je i istinski njemački interes. Ne samo kao važno tržište, već prije svega zbog strateškog pozicioniranja Njemačke na jugoistoku Europe, odnosno zbog smanjenja ruskog i britanskog utjecaja. Ali Berlin, za razliku od Londona, nikada nije otvoreno podržavao da se ta međusobna naklonost realizira preko i nauštrb interesa drugih država pa i danas jasno uvjetuje europski put Srbije time da na europski način uredi svoje odnose s Kosovom, plus svi oni prethodni uvjeti koje je Hrvatska morala ispuniti na putu svojega europskog priključenja i još k tome svi oni zahtjevi za europskim ustrojstvom države koji i danas stojte pred Hrvatskom.

Osobito vole BiH? Dakako, ljubi tetka Andža sve jarane jednakom mjerom: i Bošnjake, i Srbe, a i Hrvate. I ne ljuti se kad joj Srbi u ljutnji predbace Hitlera, kad je Bošnjaci proglase islamofobom ili kad Hrvati cendraju da svoju politiku uvijek provodi na njihovu štetu. Unatoč tome što ih posebno ljubi, ili baš zato, očekuje se da će BiH jarani dobiti najčvršću poruku od svih regionalnih gostiju: da nema više para da bi se oni igrali državnika, već da izvole provesti presudu Sejdici-Finci, kako bi ostvarili pretpostavke za provedbu predstavničke demokracije (figurativnije, da ne bi Bošnjaci birali Hrvatima političke predstavnike), da započnu razgovore o ustavnim promjenama, pri čemu je iznimno važan posjednji izvještaj Međunarodne krizne skupine koji više ne sotonizira mogućnost trećeg entiteta. Tek nakon toga trebali bi učiniti sve ono što treba učiniti Srbija, a onda i sve ono što još treba učiniti Hrvatska…

Ne treba dakako očekivati da jarani tek tako poslušaju, drugi su tu procesi posrijedi, a ne samo njihova dobra volja, ali Njemačka ima i vremena i para, a i njima može zavrnuti pipu.

S obzirom na ostale Zoran Milanović i nema tako lošu startnu poziciju u Berlinu. Ali ima jedan peh – predodređen je da bude uzor ostatku regije. I vjerojatno ne ide u Berlin s velikim entuzijazmom. Prate ga već nabujali strahovi državne uprave od njemačkog zahtjeva za lustracijom. Vjerujem da su zasad bezrazložni, ne radi se to tako naglo. To bi mogla biti zadaća tek za sljedeće političko vodstvo. Milanović bi možda mogao zadovoljiti uvjete s jednim slikovitim sudskim postupkom koji bi ‘lustrirao’ djelovanje starih financijskih oligarhija i bio svojevrsni pandan postupku protiv Perkovića i Mustača u Njemačkoj. I dakako uzor svim regionalnim jaranima.