Hrvatskoj treba šok. Mogao bi se postići moratorijem na otplatu svih dugova države, tvrtki i građana. Naravno, moratorij sâm po sebi ne znači ništa ako se to razdoblje ne iskoristi za radikalne poteze koji bi u donekle kratkom roku mogli promijeniti institucionalni okvir za poslovanje i donijeti preokret u gospodarstvu.
Od 2008. iz svih pora društva pljuštili su antikrizni prijedlozi. Uglavnom strateški, dugoročnog dometa. Svi ih odavna napamet znamo. No za sustav, osmišljen, analiziran paket mjera više nema vremena. Hrvatskoj trebaju važne, troganski šmirkovi koji će nas pogurati na više od 0,5 posto (ne)rasta i realnom sektoru dati predah za osmišljeno osvajanje inozemnih tržišta. Pa onda i za strategiju. Hrvatskoj sada treba šok. Recimo, radikalno rezanje svih nameta (poreza, parafiskalaca) na rad i kapital, uz veće opterećenje rentierstva/invovine. Otpuštanja u javnom sektoru (prije svega u legima korupcije – javnim poduzećima) ne mogu se odgadati. Obveza uzdržavanja npr. deset posto otpuštenih i dalje bi bila na proračunu, no između iznosa plaća i naknada za nezaposlene ne stoji znak jednakosti.
Hrvatskoj su oduvijek dobro prolazili filmovi i serije vampirsko-zombijevske tematike. Valjda zato što su u njima i neživi – živi. Pa, tako nekom logikom i mi, Hrvati. Iako nismo živi već dva desetljeća, samo nam to nitko nije javno priopćio. Neko smo vrijeme živjeli na umjetnim plućima zvanima krediti, ali recesija je i njih otkazala. Godinu i pol prije novih izbora (zar već?) tek se počinje govoriti o rezovima. I to dok nam sindrom argentinskog slučaja (zemlji prijeti drugi bankrot u trinaest godina) uraganški puše za vratom. Doduše, za razliku od Argentine ne svadamo se s kreditorima. Kako nam Moody’s kreditni rejting još nije bacio u smeće, očito smo nečime platili od godu tog trenutka. Zemlja čiji je BDP u krizi kumulativno pao za oko 13-14 posto, a 1,5 milijuna ljudi koji još ima gdje raditi posredno treba vratiti 46,4 milijarde eura duga, bez sumnje pripada zombijevskoj tematici.
Smanjenje broja jedinica lokalne samouprave jest tabu-tema od 1993., kad su nabijale približno na današnju razinu. Vraćanje u prvobitno stanje, u vrijeme osamostaljenja (danas ih je sa županijama 577, tada ih je bilo 101), ne bi samo značilo manje opterećenje za proračun nego bi i otvorilo put sve malobrojnim investitorima koji zapinju upravo na vratima lokalnih širina. To bi već oštrokrilno vrata financiranju potkapitaliziranoga realnog sektora koji se masovno valja u predstječajnim nagodbama. Bez kapitala nitko neće preživjeti. Uz hitnu dokapitalizaciju mirovinskim i investicijskim fondovima i/ili državnim obveznicama moglo bi se prikupiti 20-ak milijardi kuna svježega kapitala. I onda stiže nedodirljiva sveta krava – slabljenje kune. Primjerice, na devet kuna za euro. Ali! Samo u kombinaciji i kao posljedica svih prethodnih poteza kako bi izvoz, potican i financijski (iz dokapitalizacije), dobio vjetar u leda. Potonje svetogrede nije izvedivo bez temeljnog preduvjeta – moratorij na otplatu dugova, i to svih sektora, države, poduzeća, građana.
Poduzetnik koji nije želio objavu imena kratko kaže da ga ne zanima koji će se potez prvi povući (potpisuje) sve navedene, samo ga zanima kad ćemo izabrati vlast ‘s mudrima’. Umiranje na rate zatvorit će sva radna mjesta – kategorično poručuje. Primorac objašnjava i zašto. Stanje u gospodarstvu najesen će biti još lošije jer će i turizam jako podbaciti. Prognoze ne predviđaju poboljšanja ni 2015. i 2016. Eventualni rast BDP-a od 0,4 do 0,5 posto nije promjena trendova, nego kategorija čiste statističke pogreške. Iz HUP-a zato poručuju da je odlučna svaka ideja o poreznom rasterećenju, pa i Liderova, jer može potaknuti nova ulaganja, zapošljavanje i potrošnju: ‘No u situaciji alarmantno visokog deficita veće rasterećenje realno nije moguće bez ozbiljnih promjena u javnom sektoru koje bi omogućile smanjivanje troškova i proračunskih rashoda. U situaciji u kakvoj smo mi prije svega nam trebaju vizija i jasan cilj što želimo biti i kamo želimo ći. Na temelju toga treba osmišliti kombinaciju kratkoročnih, vatrogasnih i dugoročnih mjera koje će omogućiti konačno uklanjanje zapreka rastu. Bez takvoga jasnog cilja neke kratkoročne mjere mogu dugoročno stvoriti velike probleme. Naravno da treba smanjiti ukupan broj zaposlenih u javnom sektoru, no da bi se to napravilo pametno, a ne tako da izazove više štete nego koristi, treba odrediti kriterije i strategije rada svake tvrtke u državnom vlasništvu, ali i institucije. Negdje možda treba zamijeniti dio ljudi, negdje i povećati broj zaposlenih, a neke je tvrtke ili zavode, agencije, pa i ministarstva, možda bolje ugašiti. Kad bi učinkovitost naše administracije bila na razini privatnog sektora i kad bi ona zaista funkcionirala kao servis građana i poduzetnika, onda broj zaposlenih državnih službenika ne bi bio takav problem kakav je sada’, stoji u odgovoru u kojemu podjele javnu apsurdnost Zaka o javnim službenicima koji onemogućava bilo kakve promjene u javnoj administraciji.
