Prva premijera na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, Shakespeareov ‘Romeo i Julija’, u režiji Jagoša Markovića, predstava je u znaku novih Igara. Riječ je o vizualno i ambijentalno vrlo dopadljivoj predstavi, ali ne u kontekstu dubrovačke, nego generalne estetske ambijentalnosti, koja bi, prema svim zadanim parametrima vremena, mogla ostati i duže na repertoaru. Kažem zbog zadanih parametara vremena jer posve je jasno što se, očito, traži – malo kulture, malo lijepog ambijenta, malo Shakespearea, Držića… I to je to.
Ljubavnici ne dišu Jagoš Marković dao nam je upravo to – u renesansnom ljetnikovcu dana, došao je pred nas usred ljeta. I već nakon preslušane tri pjesme s albuma da se zaključiti da je riječ o vrlo slabom i neinspiriranom albumu. Da sam urednik diskografske kuće, imao bi opakih problema naći dvije dovoljno kvalitetne i hitoidne pjesme koje bih objavio kao singl. Po-manjkanje melodija i emocija najveći je problem tog projekta jer i uz najbolju volju teško ćete zavoljeti taj album i na treće slušanje. A kada se sjetimo da je trebalo pet godina da se stvori, to ga čini još manje vrijednim. A vjerujem da će se i najvjerniji fanovi složiti s nama. Više sreće idući put.
