Ulagači ne prihvaćaju nove tehnologije

Radite li samo u međimurskoj regiji ili u cijeloj Hrvatskoj? – U cijeloj smo zemlji, ali prije krize mnogo smo više radili izvan sjeverozapadne Hrvatske. Naša su tradicionalna tržišta bile i Istra, središnja Dalmacija, Lika te zapadna Slavonija. U recesiji smo se usredotočili na sjeverozapadnu Hrvatsku, no povremeno nudimo poslove koji ne zahtijevaju goleme logističke napore i u drugim dijelovima zemlje. Sad imamo gradilišta u Vukovaru, Perušiću i Zagrebu.

Osim koncentracije na sjeverozapadu koje su posljedice recesije za vaše poslovanje? – Neposredno prije udara recesije naša je tvrtka pronašla strateškog partnera u francuskoj grupaciji Eurovia. Odmah nakon preuzimanja 2008. počeli smo se restrukturirati jer smo bili svjesni da završava ciklus u cestogradnji. Na vrijeme smo smanjili troškove i broj zaposlenih, a neke su djelatnosti eksternalizirane. Uspoređno smo osuvremenjivali strojeve i preuzimali nove proizvode i tehnologije koje su se mogle uvesti na hrvatsko tržište. Kriza se svejedno osjetila u padu prometa i dobiti jer smo tri godine poslovali negativno, no taj je gubitak uglavnom bio posljedica isplata otpremnina od 8,5 milijuna kuna. Naravno, mislili smo na standard ljudi koji odlaze iz Tegre i zaposlenika koji ostaju. Tijekom krize neto plaće u tvrtki stalno su rasle i redovito su se isplaćivale. Svi porezi i doprinosi plaćaju se na vrijeme, kolektivni ugovor poštuje se bez pogovora.

Vlasnik vam je, dakle, velika potpora u poslovanju? – Tu suradnju najbolje je usporediti s hrvatskim pristupanjem Europskoj uniji. Nade vam se velik potencijal, tržište i jeftniji kapital, ali u svakom trenutku morate znati da sudbinu krojite sami. Potporu vlasnika svakako imamo, ali ona se ne vidi svakodnevno, riječ je o strateškoj suradnji.

Kako projekte imate u portfelju i što je dugoročni plan? – Nikad nismo bili divovski građevinar poput Viadukta ili Hidroelektre, nego izvođač na manjim projektima. Danas imamo 30-ak takvih poslova čija je prosječna vrijednost dva milijuna kuna. Naši su najveći ulagači Županijska uprava za ceste, gradovi Čakovec i Prelog, Hrvatske ceste općine, ministarstva te Međimurske vode. U budućnosti planiramo nastaviti ulagati u prijenos tehnologiju. Tako bismo hrvatskom tržištu ponudili nove, napredne građevinske proizvode.

Koliko je teško uvoditi nove proizvode i procese u građevinarstvo? – U Hrvatskoj to ide vrlo teško. Projektanti i ulagači ne poznaju dovoljno nove trendove, primjerice nove asfaltne mješavine u cestogradnji. To je velik problem jer, ako otvorite troškovnike većih ulagača, vidjet ćete da su stavke u njima nepromijenjene već 30-ak godina. To baš nije normalno jer se u svijetu gradnja i rekonstrukcija prilagođavaju iz godine u godinu kako bi ulagač za svoj novac dobio što bolju uslugu. Pritom se treba voditi načelima održivog razvoja i zaštite okoliša, što u Hrvatskoj još ignorira mnogo građevinara i ulagača. Sve se, nažalost, inercijom preslikava iz prijašnjih godina.

Kakvim ocjenjujete općenito stanje u hrvatskom građevinarstvu nakon pet godina teške krize? – Stanje se pogoršavalo iz godine u godinu. Pad građevinarstva kakav se dogodio u Hrvatskoj možda se može usporediti s onim u Sloveniji, ali nigdje drugdje u Europskoj uniji nije bio toliko izražen. Od polovine 2009. do polovine 2014. građevinski radovi pali su za oko 45 posto, što bi teško izdržali i građevinari s razvijenih tržišta. Rezultate toga vidimo danas: gomila predstečajnih nagodbi u kojima je izgubljeno mnogo novca, tvrtke koje prolaze predstečaj i dalje imaju neizglednu budućnost, ali sudjeluju na tržištu. Još nismo doživjeli pravo pročišćenje građevinskog tržišta na temelju profesionalizma i kompetitivnosti. Niske cijene i dalje caruju, zbog čega na kraju stradaju ulagači jer dobiju proizvod za nisku početnu cijenu koju poslije skupo plate.