Privilegij zakonodavca može donijeti više štete nego koristi.
Ako će vjerodostojno tumačenje, izvorni akt kojim svoje propise dodatno objašnjavaju jedinice lokalne uprave i samouprave te Hrvatski sabor, smanjiti broj sporova, to je jak razlog za njegovo donošenje. Međutim, pravi je problem što ono ni na koji način ne utječe na već izvršene sudske odluke.
Potreba za vjerodostojnim tumačenjem formalno se najčešće nalazi (drugim riječima, pokušava braniti) u raznolikoj praksi u primjeni pojedinih zakonskih odredaba. Zapravo, u potrebi za što većom jednakosti pred zakonom i pravnom sigurnošću. To samo po sebi nije sporno i, ako će vjerodostojno tumačenje smanjiti broj sporova, to je već jak razlog da se donese. Jedan od najpoznatijih slučajeva jest ono koje se odnosi na čl. 3. Zakona o zateznim kamatama (NN 28/96), objavljeno u NN-u 58 od 7. svibnja 2004. Njime je završena jedna od najvećih i najnevjerojatnijih pravnih sramota u novoj hrvatskoj povijesti. Naime, tadašnji je ZAP (prednik današnje Fine) putem svojih dijelova u sjedištima raznih sudova, sudjelujući u postupcima ovrhe tako da je računao iznos koji treba pljeniti, to činio tako da su neki primjenjivali tzv. komformi, a neki tzv. prosti ili proporcionalni obračun zateznih kamata, što je stvaralo (u inače jednakim situacijama) nevjerojatne razlike. Država se ponašala poput noja, što vrijedi i za čelnike ZAP-a kao centralizirane (državne) službe, što je trajalo godinama. Neki podaci pokazuju da su neki dužnici upravo zbog komformnog obračuna otišli u stečaj, a neki su se vjerovnici obogatili (posebno oni iz tzv. grupacije fikusa, bez zapošlenih i s minimalnim temeljnim kapitalom), potrošili novac i smiješći se gledali kako je njima država majka, a drugima mačeha.
Pravi je problem što to vjerodostojno tumačenje nije ni na koji način utjecalo na već izvršene sudske odluke jer se zbog toga ne može tražiti obnova postupka (trebalo bi biti obrnuto ili bi se obnova u najmanju ruku smjela dopustiti samo iznimno). Inače, temeljni prigovor vjerodostojnom tumačenju upravo je povratni učinak koji proizlazi iz naravi stvari. Naime, za razliku od propisa čije je stupanje na snagu propisano i veoma ograničeno Ustavom RH, u vjerodostojnom tumačenju toga nema, dakle čim se donese, odnosi se na sve slučajeve osim na one koji su (sudski) završeni, neovisno o vremenskom odmaku tumačenja od donošenja i stupanja na snagu propisa koji se vjerodostojno (rabi se i pojam ‘autentično’) tumači. Već to mora značiti da je to instrument koji se mora primjenjivati s velikim oprezom i kao iznimka, a ne kao pravilo, da ne bi donio više štete nego koristi.