O (be)smrtnosti su rekli

Kada bismo pred sobom imali čitavu vječnost da doživimo ono što nam život ima za ponuditi, onda bi svako pojedinačno iskustvo jednostavno izgubilo na vrijednosti. Ljudi bi nalikovali polubogovima koji besciljno i prekomjerno uživaju u ekstremnim oblicima hedonizma kako bi svom vječnom postojanju dali neki smisao i značenje.

U slučaju besmrtnosti, mirovine, zajedno s gotovo svim oblicima socijalne skrbi, jednostavno bi postali prevelik teret za državu, pa bi tako brzo postali jedna stavka manje u proračunu. Nemogućnost odlaska u mirovinu rezultirala bi i stagnacijom u gotovo svim industrijama jer bi pojedinci jednostavno bili na istome poslu tisućama godina, bez mogućnosti napretka ili potrebe za dokazivanjem.

Mnogi filozofi vjeruju da će besmrtna bića, kako bi postigla klasnu ravnopravnost, morati formirati zajednice nalik prvotnim, nomadskima. U suprotnom, svijet čeka beskrajni ciklus revolucija tijekom kojih se jedna klasa bori za prevlast, krene s ispunjavanjem svojih radikalnih želja, potom je mijenja druga – i tako u beskraj.

Da Ruse zbog toga ne treba smatrati ludima, potvrdio je i nedavno objavljeni članak u britanskom Guardianu koji propituje mogućnosti vječnog života najbogatijih predstavnika ljudske rase, pa tako i dobro potkoženih diktatora i besramno bogatih poduzetnika. Naime, novinar George Monbiot ulovio se dvaju recentnih istraživanja iz svijeta znanosti (jedan se tiče pronalaska enzima koji potiče stanice na regeneraciju i pomlađivanje, a drugi hormona koji u priličnom postotku, laički rečeno, zaustavlja starenje) te zaključio da znanost nikad nije bila bliža ostvarenju koncepta vječnog ovozemaljskog života.

Međutim, baš kao što je to bio slučaj s Lenjinom (koji je bio vrijedan reinkarnacije) ili s bogatim viktorijskimima koji su tijekom nebrojenih seansi pričali s mrtvima, i ove današnje metode (zažive li u stvarnosti, naravno) bit će dostupne samo ultra-bogatom visokom sloju društva. Kako piše Monbiot, znanost koja se bavi produživanjem života možda će stvoriti čudesan svijet lišen straha od smrti i dugoročnog planiranja, a možda tiraniju bogatih ‘gerontokratika’ (sustav u kojemu vladaju stariji).

No, dok se to ne dogodi, ljudima koje žele produžiti mladost ili zaustaviti starost (iz straha da postanu nebitni, a njihov život besmislen) na raspolaganju stoji anti-age industrija koja iz godine u godinu bilježi porast prihoda.

Autorica knjige ‘60 plus – Istina o starenju u Americi’, Lillian L. Rubin (inače vitalna 87-godišnjakinja), zapisala je kako živimo u društvu koje obožava mladost; ono je pakira u paketiće i bočice, te nudi čak i onima tek nešto starijima od dvadeset godina (starost dočekajte spremni!). Plastični kirurzi prodaju iluziju da ćete se uz mladahni izgled sigurno i osjećati mlađe, kozmetička industrija briše bore i uklanja celulite, a modna dojučerašnju veličinu deset pretvara u šest ili osam kako bi pedesetogodišnjakinje mogle pričati kako još uvijek nose isti broj kao i na faksu.

I još jedna, relativno mlada industrija ubire plodove straha od neizbježnog kraja i života sa sve manjom kontrolom mokraćnog mješura. Riječ je o tzv. ‘brain health’ industriji čiji predavači pune dvorane, a treneri fitness centre, i to sve s porukom kako se i mozak može pomladiti. Unesete li u Google, nastavlja Rubin, sintagmu ‘anti-age’, izaći će vam 120 milijuna potraga, što i nije toliko nevjerojatno uzme li se u obzir da preko tisuću američkih liječnika smatra da je starost ‘izlječiva bolest’.

S obzirom na to da svaki od tih segmenata ekonomije (koji nastoji zaraditi na strahu od smrti/starenja) ulaže jako puno u promociju, jasno je s kojim se golemim pritiskom mora nositi prosječna ljudska duša kako ne bi ostarila ili kako joj se to, ne daj Bože, ne bi vidjelo na licu, rukama ili posturi.

Izjednačavanje smislenog, poželjnoga i lijepoga s mladim, poslužilo je kao plodno tlo tzv. ‘ageismu’, diskriminaciji prema dobi, što stvara dodatni pritisak onima koji se bliže sutoru života. Razum pritom i ne igra ne znam kakvu ulogu, odnosno ‘ageism’ ne sprječava činjenica da će svakoga tko diskriminira jednom stići godine.

Dok se ne pronade eliksir mladosti, jedini lijek protiv straha od neumitne prolaznosti, koliko god to plitko zvučalo, leži u nama samima. Naime, kako piše Psychology Today, ono što mislimo o osobi utječe na to kako ćemo je vidjeti, kako je vidimo utječe na to kako ćemo se ponašati prema njoj, a kako ćemo se ponašati prema njoj u konačnici oblikuje što ona misli o sebi. Drugim riječima, ono što vidimo na licima drugih – to ćemo na koncu vidjeti i na našemu. Uspijemo li za našeg skromnog životnog vijeka uživati u samoj činjenici da smo živi, možda se i uspijemo otkrivati pritisku potrage za besmrtnošću. Dok znanost ne pronade eliksir, naravno.