S obzirom na to da svaki od tih segmenata ekonomije (koji nastoji zaraditi na strahu od smrti/starenja) ulaže jako puno u promociju, jasno je s kojim se golemim pritiskom mora nositi prosječna ljudska duša kako ne bi ostarila ili kako joj se to, ne daj Bože, ne bi vidjelo na licu, rukama ili posturi.
Izjednačavanje smislenog, poželjnoga i lijepoga s mladim, poslužilo je kao plodno tlo tzv. ‘ageism’, diskriminaciji prema dobi, što stvara dodatni pritisak onima koji se bliže sutoru života. Razum pritom i ne igra ne znam kakvu ulogu, odnosno ‘ageism’ ne sprječava činjenica da će svakoga tko diskriminira jednom stići godine. Dok se ne pronade eliksir mladosti, jedini lijek protiv straha od neumitne prolaznosti, koliko god to plitko zvučalo, leži u nama samima.
Naime, kako piše Psychology Today, ono što mislimo o osobi utječe na to kako ćemo je vidjeti, kako je vidimo utječe na to kako ćemo se ponašati prema njoj, a kako ćemo se ponašati prema njoj u konačnici oblikuje što ona misli o sebi. Drugim riječima, ono što vidimo na licima drugih – to ćemo na koncu vidjeti i na našemu. Uspijemo li za našeg skromnog životnog vijeka uživati u samoj činjenici da smo živi, možda se i uspijemo otkrivati pritisku potrage za besmrtnošću. Dok znanost ne pronade eliksir, naravno.
