Kroz moj život kao da nekom magičnom silom struje dva električna pola; jedan pozitivan i radostan, drugi duboko negativan i očajan. Kontroverzni i strastveni lik u američkoj književnosti, Sylvia Plath, napisala je brojne pjesme, dječje priče i jedan autobiografski roman – ‘Stakleno zvono’. Najpoznatije su joj pjesme ‘Ženski Lazar’, ‘Tatica’, ‘Meduza’, ‘Ariel’… Istodobno, dok nas njezine riječi pogađaju do u samu srž, ta nam ambijentska ličnost, ni nakon netom prošlih pedeset godina od njezine smrti, i dalje postavlja brojna pitanja, potiče toliko rasprave kritičara, psihologa, biografa… Teško se pomiriti s time i nemoguće okrenuti glavu od žene koja nudi tako osobni pogled na svoj život, ljubav i demone koji je progone, koja iskazuje tako krasne i strastvene riječi, a istodobno je razapeta tolikim unutarnjim patnjama, nesigurnošću i dvojba. Od njezina samoubojstva 1963. anglosakonske, a potom i svjetske feministkinje proglasile su je arhetipom ženskog genija koji stradava u svijetu muške vladavine, što je posve pogrešno i bilo bi prejednostavno, jer Sylvia nije pala kao žrtva tiranije muškoga svijeta, nego svijeta općenito. Nju je ubio život, njezin svijet bostonskog puritanizma, malograđanštine, dvoličnosti i licemjerja, nasuprot njezinoj neiscrpnoj želji za raširenim krilima nepomućene slobode i neovisnosti pjesnika. Istančani senzibilitet ne nalazi dovoljno razloga pristati na svijet koji je prividno funkcionalno organiziran, a zapravo je prava ludnica otuđenosti, kaotičnosti te vrvi od lažnih vrijednosti. Razumljivo je da pred kaotičnom stvarnošću pobjegne u bolest i tišinu ispod staklenog zvona. Sylvia stalo muče sumnje u vezi s vlastitom budućnošću, svojom pozivom, oscilirajući između provala radosti i obeshrabrenosti.
Silno neovisna i do okrutnosti zahtjevna prema sebi i prema drugima, ona se istodobno želi istaknuti u strogom bostonskome „dobrom“ društvu i u svijetu pjesnika. Uskoro će u tome dijelom i uspjeti ta izvanredna, lijepa fantastkinja, ‘žderiča’ muškaraca, ali uvijek na rubu kaosa i ponora. Dihotomija je to između njezina divljeg temperamenta i fasade besprijekorno odgojene, obrazovane i uljudeone mlade žene. Podrijetlom iz obitelji koja je njegovala kult rada, i sama je bila iznimna učenica, hvaljena stipendistica, ali uvjerena da nije dobila zasluženu slavu. I u pravu je. Barem nije za prekratko života.
Kći emigranata – oca njemačkoga, a majke austrijskog podrijetla – posebno je snažno doživljavala lik oca, profesora biologije i njemačkog jezika, koji je umro od gangrene kad je Sylvia bilo osam godina, kad je i nastala njezina prva pjesma – ali i pokušano prvo samoubojstvo. Uvjeran da boluje od raka pluća, otac je odbijao liječenje, a zapravo je bio dijabetičar. To očevo odbijanje Sylvia je doživljela kao izdaju i svojevrsno njegovo samoubojstvo, i unatoč silnoj ljubavi mržila ga je nakon toga. Ta prva drama obilježila ju je pečatom užarenog željeza pa je nakon očeve smrti izjavila: ‘Više nikad neću razgovarati s Bogom.’ Mitski lik oca našu će Elektru progoniti cijeli život, a lako ga je prepoznati u brojnim pjesmama.
