Home / Biznis i politika / POSEBNA PONUDA

POSEBNA PONUDA

Iako se grozimo politike u svojoj butigi, najviše ćemo pridonijeti interesu svojih čitatelja, članova poslovne zajednice, budemo li uporno razotkrivali stranke koje se igraju našom sadašnjošću i budućnošću.

Ili je to prije mnogo godina. U vrijeme u kojemu su novinari ubrzano s klasičnih pisačih strojeva prelazili na PC-jeve. Kolega je malo zakasnio i kad mu više nismo prihvaćali tekstove pisane na stroju, počeo je svladavati kompjutorske vještine. Nije mu išlo pa je naletio na mladog susjeda koji mu je pokazao osnove. Kolegu je to toliko impresioniralo da nam je svima tvrdio da ‘mali rastura’, da je genije ‘za kompjutore’. Ispostavilo se da mladac zna uključiti PC, otvoriti dokument u Wordu, pisati u njemu i spremiti ga na disk. Ali kolega novinar i dalje je bio uvjeren da ‘mali rastura’. Njemu se spremanje teksta na disketu (onu veliku, savitljivu) činilo kao slijetanje na Mjesec. A susjed koji je to znao činio mu se kao doktor informatičkih znanosti.

Te zgodne sjetio sam se nedavno kad sam čuo kako nastaju ekonomski programi stranaka. Predsjedniku jedne stranke njegov prijatelj i stranački dužnosnik spomenuo je da ima prijatelja koji ‘kuži ekonomiju’. Pozvali čovjeka da napiše prijedlog stranačkoga ekonomskog programa. On, s iskustvom završenoga ekonomskog fakulteta i vlasnika male uslužne tvrtke, napisao je što je znao. Stranačkom vrhu, odreda ekonomski polupismenom (bolje rečeno nepismenom), stručni ekonomski izrazi i fraze prepisani sa sajtova Svjetske banke, MMF-a i još koječega činili su se kao slijetanje na Mjesec. Što bi rekao onaj moj kolega novinar, ‘mali rastura’. Čak i najvećim političkim strankama nije daleko takva praksa. U ovih dvadesetak godina demokracije gotovo nije bilo predsjednika važnije političke stranke koji je razumio osnove ekonomije i biznisa (čast iznimkama). Ekonomski program većine stranaka ovisio je o tome tko je poznavao kojeg ‘ekonomista’. Ili o tome tko se ugurao u stranku i proglasio se ‘ekonomistom’. Pa ga poslije nije bilo moguće izgurati jer su postali ‘jednooki u zemlji slijepaca’.

Ozbiljni ljudi, kad je o doktorima medicine riječ, ipak razumiju da, ako ih nešto boli u trbuhu, neće ići na pregled k specijalistu za alergije ili k psihijatru. Kad je o ekonomiji riječ, politička, pa i opća javnost ‘popušti’ će u početku svakoga tko ima titulu dr. ili mr. iz ekonomije. Stranačkim vodama uopće neće biti sporno što je neki budući ministar u najboljem slučaju napisao samo nekoliko članaka iz neke efemerne ekonomske discipline, a sad će odjednom trebati liječiti nacionalnu ekonomiju makroekonomskim instrumentima. Ali nakon godinu-dvije svi će se kolektivno čuditi kako taj ekonomist za kojega se na početku činilo da ‘rastura’ pokazuje da je zapravo neupotrebljiv.

Koliko god se mi u Lideru grozili kad moramo puštati politiku u svoju butigu, ispada da ćemo u idućem razdoblju najviše pridonijeti interesu svojih čitatelja, članova poslovne zajednice, budemo li uporno razotkrivali stranke koje se igraju našom sadašnjošću i budućnošću, a zapravo su pune ekonomskih diletanata (u smislu definicije glumaca amatera). Kao što već devet godina jašemo na važnosti izvoza, pa su, evo, postignuti neki pomaci u sferi poimanja političara, tako će, čini se, trebati više godina da se za političke stranke uvede kultura da svoje ekonomske programe temelje na kvalitetnim osnovama. Pojednostavnjeno, od svake stranke treba uporno tražiti, pogotovo kad je u oporbi, da javno objavi tko su joj to ‘stranački ekonomski stratezi’. A onda od njih tražiti samo jedno: ‘Budući potpredsjednike vlade za ekonomiju, ministre, doministre…, dajte nam, molimo vas, knjigu u kojoj ste postavili suvisle ekonomske temelje za kasniji politički program svoje stranke!’ Ili, ako već taj nema ništa ‘na papiru’, nego samo misli da ima u glavi (a onda to naivno misle i birači naklonjeni stranci u kojoj provodi dane), onda bi ga trebalo lijepo zamoliti da navede domaćeg ili stranog ekonomista koji je napisao neku knjigu. Osim toga u drugoj fazi od ekonomskih stratega treba tražiti gdje im je knjiga pod naslovom ‘Kako do rasta i pune zaposlenosti u Republici Hrvatskoj’. Ali ne objavljena često ‘kopi-pejst’ metodom i nabrzuin, u zadnji čas da se stigne ukoristiti uoči već gotovo zamrlog skupa ekonomista u Opatiji. Nego u nekom, hajdemo biti blagonakloni, trećeligaškome svjetskom ekonomskom časopisu. Ako netko zna stranačkog ideologa, aktualnog ili budućeg ministra koji je u posljednjih deset godina izdao bilo kakvu knjigu te vrste, javite da mu se javno ispričam.