Pet najvećih hrvatskih energetskih zabluda

Potencijal Hrvatske neupitan je, ali treba ga svesti u realne vremenske okvire i voditi politiku vlastitih interesa, pa i u kontekstu globalne situacije. Pogotovo kad se stvari spuste na zemlju i počnu razgovori o tome tko će i koliko platiti. A besplatnog ručka nema.

Rusi nam nude Južni tok, razgovarali bi i o Ini; Amerikanci pak nude Transjadranski plinovod, podržavaju LNG… Mi pak ne znamo što bismo uzeli od ponuđenog. Zašto? Jer još uvijek nije definirano što bi u toj cijeloj priči bio hrvatski interes.

Zabluda je nad zabludama da postoji jasno definirana energetska politika, da znamo koji su prioriteti, gdje idemo i što ćemo tamo pronaći. Jadransko-jonski plinovod (IAP) u ovom trenutku donosi najviše. Do ruskog plina možemo već sada, a s IAP-om mogli bismo i do kaspjskog. Južni tok oslobodio bi nas ovisnosti o ukrajinsko-ruskim odnosima, ali čvršće vezao uza samo jednog dobavljača. Plin je već sada preskup, a plin iz LNG-a donosi neovisnost, ali je još skuplji. A potencijalna nafta i plin iz južnog Jadrana, ambalažirana u prenapuhane priče i fraze bez činjeničnih temelja za optimizam, možda nas uistinu naprave malim centrom svijeta, ali ne još neko vrijeme. Što je prioritet? I još važnije, tko će to financirati?

Ulaskom u EU Hrvatska je ušla u područje energetskih obveza koje su dovoljno labave da se države mogu same opredijeliti u kojem će se smjeru razvijati. Otuda Mađarska u Južnom toku, ali i Austrija i Bugarska. Mi se nismo jasno opredijelili u kojem ćemo smjeru. Sjetimo se samo LNG projekta na Krku koji Hrvatska godinama pokušava razviti, a čija aktualnost uvijek raste u kontekstu plinskih kriza kao što je posljednja u Ukrajini. Bitnih pretpostavki za njegovu realizaciju još uvijek nema.

Osim toga utočili smo (ne vlastitom voljom) u međunarodnu geopolitičku igru velikih igrača u kojoj se baš i ne snalazimo, ili barem to ne pokazujemo, na koju nemamo utjecaja. Rusija je otvorila nova vrata, a pretpostavka je da bi se energetska suradnja SAD-a s EU mnogo brže ostvarila od one s Kinom, ali za to su im potrebni LNG terminali. Hrvatska nije interesantna Amerikancima kao tržište, ali zanimljiva je kao prostor za gradnju LNG terminala i plinske infrastrukture koja bi američki plin dovoljila do tržišta upravo onih koji bi trebali biti pokriveni Južnim tokom. LNG terminal planiran na Krku u prednosti je jer bi mogao biti dio europske sigurnosne politike.

EU mora imati rezervnu infrastrukturu preko koje se može ublažiti ili u cijelosti nadoknaditi moguće smanjenje dobave plina iz Rusije. Ako LNG postane dio takve politike, onda će se i projekt razviti s neusporedivo većom vjerojatnošću i ozbiljnošću nego sada.

Vlatko Cvrtila, dekan VERN’-a i stručnjak za sigurnost, napominje da to ne znači da bismo se trebali u potpunosti odreći mogućnosti nabave plina od drugih pa i od Rusije: – Razmišljanje o diverzifikaciji bilo bi nužno, ali bi se morali znati ključni parametri takve politike. I trebalo bi jasno definirati naše uvjete za realizaciju američkog interesa, koji je jako velik. Bojim se da su oni svjesni da nemamo definirane interese pa postoji opasnost da nametnu svoje kao da su naši. A da mi toga uopće nećemo biti svjesni. Netko bi rekao, ni prvi ni zadnji put – konstatira.

Iako se geopolitika vratila na međunarodnu scenu, nemamo smetnuti s uma da je energetika ponajprije biznis, a tek zatim politika i to tek onoliko koliko je svaki sustav podložan politici.

Nijaz Dizdarević, stručnjak s Energetskog instituta ‘Hrvoje Požar’, ističe da se rijetko kada energetski projekti grade iz geostrateških razloga, a čak i tada imaju svoju jasnu financijsku projekciju. Drugim riječima, bez para nema muzike. Veliki energetski projekti u malim zemljama poput Hrvatske moraju biti dio državne strategije, uz moguće uključivanje trećih zemalja. Strategija se mora zasnivati na numeričkoj osnovi, izrađivati svakih pet godina na rok od barem 20 godina, s obzirom na to da planiranje i izgradnja tih projekata traje više godina – napominje.

Primjer za to prvi je krug natječaja za istraživanje i eksploataciju plina u Jadranu. Političari šire optimizam kao da su izašli iz nekog vica. Nabavili su ražanj, naložili vatru, sastavili jelovnik, pozvali goste, a zeku nisu još ni uhvatili niti pak znaju je li uopće u šumi. To je jedan od dugoročnih projekata čije su eventualno pozitivne efekte političari sveli na sadašnji trenutak i predstavili javnosti. Takav je projekt, stručno je Dizdarevićev mišljenje, potrebno smjestiti u strateški okvir i akcijski plan implementacije i to ako za njega postoji suvisla kvantitativna osnova.

Južni tok malo je drugačija priča. Zemlje na JI Europe taj projekt shvaćaju drugačije od ostalih članica EU i Komisije. Sada opskrba plinom u regiji ovisi o dobavi iz Rusije i to preko Ukrajine, a one ne žele biti njihovi taoci. Osim toga plinovod im je u kratkom roku prilika za angažman domaće industrije i stvaranje određenog broja radnih mjesta. Naravno da će te zemlje, barem deklarativno, podržati i ostale projekte, koji onako imaju svoje developere i koji su postavili jasnu računicu za izgradnju.

Bilo koji od međusobno konkurentskih projekata: Južni tok, TAP/IAP ili LNG, koji ciljaju na tržište JI Europe, iskoristiv je uz prethodnu financijsku projekciju. No nijedan od tih projekata nije isplativ samo za naše tržište pa je međunarodna suradnja preduvjet za bilo koji idući korak. U kojem će kontekstu biti ta međunarodna suradnja, to je drugo pitanje. Pogotovo kada se iz sfera visoke politike stvari spuste na zemlju i počnu razgovori o tome tko će i koliko platiti. A besplatnog ručka nema.

Da zaključimo kao realni optimisti: potencijal Hrvatske nepobitan je. U to nitko ne sumnja. No treba ga svesti u realne vremenske okvire. I najbolja politika koju Hrvatska treba voditi jest politika vlastitih interesa. Možda bi u tom slučaju lakše posložila prioritete, više vodila stratešku nacionalnu politiku, a manje mandatorsku, kojom samo zbunjuje i dovodi u zabludu.

Tvrditi da će plin iz Jadranu, nađe li se, donijeti niže cijene, optimizam je koji ne bi trebalo širiti bez pokrića. Plin je tržišna roba i njegova se cijena definira na tržištu, sukladno svjetskim trendovima. Država se može poigrati s poreznim opterećenjima i utjecati na cijenu, ali nije izgledno da će se odreći određenih davanja.

Možda, jednog dana, u slučaju da se pronađu količine plina i nafta u Jadranu dovoljne i za vlastite potrebe i za izvoz. Trenutačno ne znamo ima li ih uopće.

Točno, u slučaju da ne planiramo izaći iz krize u sljedećem desetljeću. Potencijalna nalazišta mogu pomoći hrvatskoj budućnosti, ali ne mogu riješiti probleme sadašnjosti. Prihodi od naknada ili taksi nisu dovoljni za dramatične promjene, a prije pravih prihoda od eksploatacije može proći i 10 godina.