Unosna umjetna zbila

Glavni cilj: pokretanje novog ciklusa rasta u kojem bi se iskoristio sav raspoloživi nacionalni kapital za stvaranje novih radnih mjesta i dodanih vrijednosti.

Potpuno nova ekonomska politika mora obuhvatiti duboke reforme javnog sektora, nastavak privatizacije i jačanja privatnog sektora te poticanje uvlačenja što širega kruga radno sposobnih građana u ekonomske aktivnosti.

A razliku od europske ekonomije, koja se oporavlja i prilagođava novim, poslijejekrznim okolnostima na globalnom tržištu, hrvatsko gospodarstvo doista je u veoma lošem stanju. Uspoređujemo li domaću ekonomiju s europskim okružjem, a upravo to moramo činiti, ostaje nam malo prostora za optimizam. Hrvatska je uz Grčku i Španjolsku u vrlo uskom krugu zemalja s iznimno visokim stopama nezaposlenosti; stopa nezaposlenosti od 19 posto jednostavno je potpuno neprihvatljiva za malu zemlju kao što je Hrvatska. Europski je prosjek 10 posto, što se pak u usporedbi sa SAD-om (5,8 posto) može smatrati vrlo visokim.

Mjere ekonomskih politika i procesi restrukturiranja europskoga gospodarstva pokazuju prve rezultate te se može očekivati da će novi ciklus ekonomskog rasta idućih godina biti vrlo snažan. Perspektive oporavka vide se čak u Grčkoj i Španjolskoj, zemljama s velikim problemima u javnim financijama i nepovoljnim ekonomskim strukturama. Grčka bi ekonomija, prema prognozama iz EK, već sljedeće godine mogla ostvariti rast od 2,9 posto. Ekonomije usporedivih zemalja još se brže oporavljaju: rast u baltičkim zemljama ove godine i sljedećih mogao bi se kretati između 3 i 4 posto, u Irskoj 2,9 posto, Slovačkoj 3,2 posto.

Hrvatska bi ekonomska vlast, dakle, morala ciljati na rast nacionalnog dohotka idućih godina po stopama od najmanje tri posto godišnje i snižavanje stope nezaposlenosti na 14 posto. Sve drugo bilo bi neambiciozno i potpuno neodgovorno, posebno ako hrvatsko gospodarstvo postavimo u kontekst globalnih ekonomskih kretanja i očekivanog rasta svjetske ekonomije po stopama od tri do pet posto godišnje u idućem desetljeću. Hrvatska nikako ne smije ostati otok u EU sa slabom ekonomijom i lošim perspektivama razvoja, posebno ne uz relativno visok ukupan nacionalni kapital (raspoloživi fiksni kapital svih sektora visok je u usporedbi s drugim zemljama Istočne i Jugoistočne Europe) i blizinu najvećih i najbogatijih potrošačkih tržišta na svijetu. Ipak, opasnost od ekonomske izolacije i dugoročne stagnacije te pretvaranja Hrvatske u regiju s najslabijom ekonomijom u EU nikako ne smije biti minorizirana.

Hrvatska politička klasa već više od jednog desetljeća ne vodi aktivnu ekonomsku politiku koja bi poticala stvaranje nove vrijednosti i novih radnih mjesta te sustavno uništava nacionalni kapital akumuliran u prošlosti. Glavni izbor ekonomske politike, za koji su osim izabranih političara odgovorne i druge društvene elite, proteklih godina bilo je pretvaranje nacionalne imovine u inozemni dug te stvaranje privida ‘države blagostanja’. Umjesto poticanja stvaranja i akumulacije novoga fiksnog kapitala u privatnom sektoru, kako su to učinile sve zemlje (osim Slovenije koja to danas čini) koje su 2004. postale punopravne članice EU, hrvatski su političari poticali jačanje državnog sektora i klijentelističkih struktura koje su relativno dobro živjele na potrošnji ekonomske supstancije stvorene u nekim prijašnjim vremenima.

Takva je politika stvorila najnižu stopu zaposlenosti u krugu europskih zemalja: u Hrvatskoj radi samo 37 posto radno aktivnog stanovništva, dok je europski prosjek 58 posto, a prosjek razvijenih zemalja članica 70-ak posto. Drugim riječima, jako je malo onih koji stvaraju nove vrijednosti i akumuliraju novi kapital, a previše neproduktivnih radno sposobnih građana. Takva je struktura, naravno, potpuno neodrživa i postaje temeljna zapreka ekonomskom razvoju.

Pokretanje novog ciklusa ekonomskog rasta u kojem bi se iskoristio sav raspoloživi nacionalni kapital za stvaranje novih radnih mjesta i novih dodanih vrijednosti glavni je ekonomsko-politički cilj. Taj se cilj može ostvariti upravo onako kako su to ostvarile druge istočnoeuropske zemlje, potpuno novim ekonomskim politikama koje moraju obuhvatiti duboke reforme javnog sektora, nastavak privatizacije i jačanja privatnog sektora te poticanje uvlačenja što širega kruga radno sposobnih građana u ekonomske aktivnosti. Sužavanje prostora javne potrošnje i počevanje privatnih investicija te radikalno smanjivanje socijalnih transfera samo su neke od nužnih fiskalnih mjera. I, naravno, sveobuhvatna modernizacija ekonomskog sustava koji će u svom središtu imati mikro, mala i srednja poduzeća.