Ako ti ogledalo kaže da si zapušten, neuredan, musav, daleko od onoga što si o sebi mislio, gledanje nije isplativo. Ali bez suočavanja sa svojom stvarnom slikom – nema promjene.
Oni kompetentni i kompetitivni, koje domaći zatvoreni oligarhijski sustav spuštava jer su za njega previše dobri, a premalo podobni, napuštaju Hrvatsku, što srednjoročno nosi opasnost od kadrovske devastacije. Europska unija čačka po starim kartelskim oligarhijama pripisujući im zasluge za zatvoreno nekompetitivno gospodarstvo. Unija jest u političkoj krizi, ali mi smo u svekolikoj katastrofi. Financial Times svrstava Hrvatsku uz Grčku. Ukratko, već u prvoj godini razbijene su iluzije kako ćemo mi to u EU nešto dobiti, kako će se netko brinuti da ne propadnemo, a mi ćemo jednaki kao lani, nereformirani i nepromijenjeni, odavde kritički njurgati da nam nije dosta, podsjećati ih na to kako su nas osvajali i pljačkali stoljećima, kapitalisti jedni, tako da im bude neugodno što nam ne daju dovoljno. Ali, joj, oni se nas ne boje i nije im nimalo neugodno. Dobili smo samo mogućnost da pomognemo sami sebi u definiranom sustavu po definiranim pravilima. I to je to. Što smo pokazali? Pokazali smo da nismo u stanju iskoristiti ni tu ponudu da se upotrijebi namjenski novac iz europskih fondova za vlastiti razvoj. Doduše, valja podcrtaći da je za to odgovorna ponajprije aktualna vlast koja bez konkurencije može ponijeti krunu kraljice nekompetencije od postojanja hrvatske države. Koja ne samo da nije pomogla i podupirala privatne inicijative prema fondovima nego ih je zaustavljala i kočila ako se ne bi uklapale u sustav podobnosti.
Dobili smo ono toliko često spominjano pravo da sjedimo za stolom za kojim se odlučuje o pitanjima važnima za EU. Iskoristili smo ga tako da se naši ministri gotovo nisu pojavljivali na svojim resornim ministarskim vijećima EU; kad bi se i pojavljivali, nisu znali zašto su ondje. A kad su i znali zašto su ondje, bili su zato da poduprnu stajališta Londona, uglavnom oprečna stajalištima stare jezgre EU koja bi trebala biti logična hrvatska strateška saveznica. Da se diplomatsko osoblje u Stalnom predstavništvu RH u Bruxellesu ne bi samoinicijativno i spontano otelo toj novoj strategiji neaktivnosti, vlast predvođena ministricom Pusić pobrinula se demontrirati diplomatsku misiju koja je vodila pristupni proces, kadrovski je uništiti i podrediti šefu s mentalitetom bliskim sektoru NGO-a, iz kojeg je potkraj devedesetih i iznikao, a dodatno ga kvalificira i prijateljstvo s premijerom te svjetonazorska bliskost sa šeficom diplomacije. Ta bliskost mogla bi biti i prednost da politički svjetonazor šefice hrvatske diplomacije nije politički suprotan nacionalnim interesima države, a to je puna europska integracija, i usklađen s interesima tako-zvanog regiona, a to znači nastavak zapadnobalkanske integracije u novim uvjetima. Analitičari koji pomnje prate ponašanje hrvatske diplomacije i njihove šefice u Bruxellesu skloni su vjerovati da afirmacija nekompetencije nije slučajna, nego ciljana – da zadrži Hrvatsku na niskoj razini integracije dok ne pristigne ostatak ‘regiona’. Je li se onda nakon godinu dana članstvo u EU isplatio? Nakon svih negativnosti i neugoda koje su se u tih godinama dana pokazale rekla bih da je to pitanje jednako kao da se pitamo isplati li se pogledati u ogledalo. Koje ti kaže da si zapušten, neuredan, musav, daleko od onoga što si o sebi mislio. Nije izravno isplativo jer moraš i raditi, a i platiti da bi se prisposobio. Ali jest neprocjenjivo. Naime, bez toga grubog suočavanja sa svojom stvarnom slikom – nema promjene.
