Četiri razloga zbog kojih je podcijenjena kupnja Mercatora

Kad se sve zbroji i oduzme, ‘posao stoljeća’, konačno zaključenje ugovora kojim je Koncern Agrokor postao vlasnik 53 posto dionica slovenskoga trgovačkog lanca Mercator, u medijskoj i općoj hrvatskoj javnosti prošao je s niskim intenzitetom zanimanja i komentiranja. U velikom nerazmjeru s dugoročnim posljedicama te megaakvizicije.

Četiri su moguća razloga zbog kojih preuzimanje slovenskoga trgovačkog lanca koje je provela najveća hrvatska korporacija nije izazvalo više reakcija. Prvi razlog: postupak je trajao predugo da bi se održala dramska napetost. Od 2009. do 2014. i u devet pokušaja. Slična posljedica kao pri ulasku Hrvatske u EU nakon desetak godina pristupnih i drugih pregovora. Drugi razlog: koliko su god u Agrokoru sigurno sretni i ponosni što im se isplatila fanatična upornost u neodustajanju od posla koji se izvana činio nemogućim za zaključenje, sad im nije u prevelikom interesu pokazivati pretjerano zadovoljstvo. Pogotovo kad je riječ o slovenskoj političkoj i općoj javnosti.

Treći razlog: sasvim sigurno, Agrokor ima mnogo savjeznika u poslovnoj zajednici, ali i protivnika. Ne ulaže u to tko je kriv za takve odnose, a tko nije, mnogi su svjesno ignorirali ostvarenje najvećega poslovog pothvata Ivice Todorića. A četvrti razlog mogao bi se definirati kao nenaviknutost nacije na uspjehe u osvajanju ‘tuđeg teritorija’.

O prva tri razloga već je mnogo toga napisano proteklih godina. Jednako tako o mogućim sinergijskim učincima na domaće proizvođače, ali i posljedicama za konkurente u zemlji i regiji. Četvrti razlog, izostanak povijesnog pamćenja o osvajanju i nemogućnost društva da proslavi preuzimanja kakva ovih tjedana provode Agrokor ili Orbico (preuzimanjem najvećega poljskog distributera), zaslužuje dublje promišljanje. Nisam povjesničar i na skliskom sam terenu, ali na temelju toga da Hrvatska tijekom povijesti gotovo nikad nije politički ili vojno, a ni ekonomski, samostalno osvajala teritorije izvan svojih granica stvorila se i kolektivna svijest igranja obrambene utakmice. Pa je javnost mnogo senzibilnija kad strana tvrtka preuzme ovdašnju nego kad igrač iz Hrvatske preuzme nekoga u užoj ili široj regiji.

Ovdajnji pradjedovi, šukundjedovi i davni, davni preci uglavnom su imali zadaću biti predzide ovoga i onoga. Igrali su većinom na svom terenu. Tu i tamo krenuli bi u nekakav pohod, ali uvijek je to bilo u sklopu velikog carstva. I za tuđi interes. Pa se, zapravo, i ne može računati. Što bi se reklo nogometni rječnikom, igralo se pretežno na mjestu golmana ili, u najboljem slučaju, stopera.

Da ne bude zabune: ni u kojem slučaju ne opravdavam bilo kakva vojna osvajanja. Ali postoji korelacija između vojnih (političkih) i poslovnih osvajanja. Kod Engleza, Amerikanaca ili Rusa normalno je da imaju agresivne ekonomsko-poslovne aspiracije. Čak i kod potomaka Vikinga ostao je u genima zapisan taj kôd. Austrijancima je sasvim normalno da imaju ekonomsko pretenzije na području bivšeg carstva. Čak i Mađari imaju u kolektivnom pamćenju, a onda i poslovnom djelovanju, činjenicu da su nekad vladali su-sjednim zemljama u vrijeme Austro-Ugarske. Uz opasnost da me povjesničari, sociolozi i psiholozi demantiraju i proglase dilematom na svojim područjima, uvjerem sam da je i mentalni sklop mnogih domaćih poduzetnika, a osobito političara, zarobljenik povijesnih okolnosti i iskustava.

Tih kompleksa prvi su se, čini se, počeli rješavati poduzetnici. Onaj dio poduzetničke zajednice koji je malo ili nikako bio usmjeren na sklapanje poslova s državom ili s državnim poduzećima osuđen je na prelazak nacionalne granice. Na ofenzivu, a ne defenzivu. Izvoz je jedan od načina na koje se pretrčava u fazu napada, a preuzimanje tvrtki u drugim zemljama nadogradnja. Tu već postoji popis: od Todorića i Roglića, Tedescija, Drka… do desetaka srednjih poduzetnika koji su se odvažili na ofenzivu.

Nedostaje svijest političara i opće javnosti da je i njihov zadatak pružati potporu igračima koji su se odvažili na ekonomska osvajanja. Onako kako to čine druge uspješne, ekonomski osvajačke zemlje. Nažalost, u podsvijesti mnogih još je ona Titova poruka s ploče na Visu na kojoj piše: ‘Tuđe nećemo, svoje ne damo!’ Ovo su vremena kad bi na ploči trebalo pisati: ‘Svoje ne možemo obraniti, ostaje nam osvojiti tuđe.’