Jačanje Parlamenta

Iz borbe koja je nekoliko mjeseci tresla briselske hodnike zbog toga tko će imenovati šefa Europske komisije kao pobjednik je izašao Parlament. Vijeće EU popustilo je pristavši na to da kandidat dođe iz stranke koja je dobila najviše glasova na nedavnim izborima. Europski pučani, pobjednici izbora, unaprijed su kandidirali Junckera, izazvavši bijes engleskog premijera Camerona koji se u svom protivljenju nije libio ni udaraca ispod pojasu. Britancima navodno smeta Junckerov tvrdi federalizam, i to upravo kad Britanija želi labavije veze i razvodnjavanje moći EU.

Usprkos velikim sumnjama i nagađanjima mnogih medija i analitičara dvije najvažnije institucije Europske unije relativno su se lako i brzo dogovorile o tumačenju Lisabonskog ugovora kojim je uveden novi način biranja šefa Komisije, a čija je formulacija ostavljala prostora različitim tumačenjima. Ipak, kao što je prognozirano u tom tjedniku, Europsko vijeće na kraju je odlučilo izabrati najjednostavniju i najodgovorniju varijantu umjesto da uđe u otvoren sukob s Parlamentom ili da se bavi sumnjivim političkim trgovinama i licitiranjem s novim imenima. Naime, prema spomenutom ugovoru, Vijeće je dužno uzeti u obzir rezultate europskih izbora pri imenovanju kandidata, no nigdje izrijekom nije pisalo da to uistinu mora biti službeno ponuđeni kandidat pobjedničke političke grupacije. To je, naravno, otvorilo prostor bezbrojnim kombinacijama u kojima bi Vijeće, želeći zaobići izbore i Parlament, u igru naknadno ubacilo nekoga tko mu više odgovara, ali to se nije dogodilo. Parlament, koji iz godine u godinu jača utjecaj u formiranju politike EU, ostvario je možda i najveću pobjedu u svojoj povijesti u toj igri moći nametnuvši vlastito tumačenje Lisabonskog ugovora. Mimo želja Vijeća, sada svojevrsnog drugog doma dvodomnog sustava donošenja zakona u Uniji, Parlament je od početka bacio sve na interpretaciju prema kojoj ponuđeni kandidat pobjedničke opcije mora biti nominiran za predsjednika Komisije.

Cilj je takva koncepta povećati interes i sudjelovanje građana EU na izborima, ali i učiniti odlučivanje transparentnijim i demokratičnijim. Zahvaljujući mudro i agresivno postavljenoj PR strategiji Parlamenta, Vijeće je na kraju ostalo malo prostora za ‘vrđanje’. Svako odbijanje rezultata izbora kao ključnog kriterija uništio bi i ono malo kredibilnosti EU u očima birača i betoniralo dojam da se stvari rješavaju dogovorima iza zatvorenih vrata. Vijeće bi, jednostavno, teško moglo izazivati kao pozitivac iz te priče, a političke posljedice otvorenoga sudara s Parlamentom bile bi dalekosežne. Kandidata za mjesto predsjednika Komisije mora potvrditi Parlament, kao i cijelu Komisiju nakon što se sastavi. Junckerovo službeno imenovanje značilo je i njegovu veliku osobnu pobjedu nad članovima Vijeća koji su sumnjali u njegove kvalitete, prije svega nad Cameronom, čiji je pokušaj opstruiranja njegove nominacije doživio težak diplomatski fijasko. Ujedinjeno Kraljevstvo proglasilo je jedno od najvećih političkih poniženja u mnogo vremena nakon što je njegov premijer ostao gotovo potpuno osamljen u žestoku otporu Junckeru. Vjeran mu je na kraju ostao samo mađarski kolega Viktor Orbán, svi su drugi glasovali za Junckera. Nikakvo čudo s obzirom na neshvatljivo autodestruktivnu taktiku koju je Cameron primijenio, zapravo pucaši sâm sebi u nogu. Kao šef vlade države koja ima vrlo loš odnos s EU i čiji opetovani pokušaji izvlačenja specijalnog tretmana Velike Britanije u sklopu EU prijetnjama i učenjima izlaskom iz Unije iritiraju mnogo članica bio je posljednja osoba koja je trebala organizirati otpor Junckeru. Rezultat je mogao biti samo dodatan otpor novom britanskom prigovaranju, čak i kod onih koji su dijelili sumnje u Junckerove sposobnosti. Britanski mediji razapeli su Camerona, većina naslova jasno je govorila o uništenju premijera i katastrofi za britansku politiku.

Posljednji čavao u vlastiti lijes Cameron je zabio traženjem ‘klasterizacije’ Komisije, zbog čega je mnoge manje države oblio hladan znoj. Britanci su u jednom trenutku u zamjenu za svoju potporu Junckeru tražili okupljanje općih uprava Komisije, pandana ministarstvima, pri čemu bi dobili jedno od važnijih takvih mjesta. Bit ideje bila je stvoriti skupine općih uprava u kojima bi jedna uprava imala čelno mjesto i veću moć nad nizom manjih, što su manje države protumačile kao izravan napad na utjecaj svojih povjerenika (ministara). Cameron je na kraju uspio jedino u tome da je svoju zemlju gurnuo još bliže izlasku iz EU i upisao neslavnu stranicu u povijesne udžbenike – ovo je prvi put da se nadglasalo veliku članicu u Europskom vijeću.

Glavni prigovor Britanaca na Junckera proizlazio je iz njegove pripadnosti starom tipu europskih političara, zbog čega, vjeruju, nije primijeren izbor za ulogu koja će zahtijevati reformista. Luksemburžanin koji je gotovo tri desetljeća u vrhu europske politike savršen je profil političara koji osobnim kontaktima u hodnicima i zatvorenim sobama postiže dogovore, često ignorirajući javno mišljenje. No ako je Cameron slika i prilika modernog političara novoga kova, njegovi rezultati sugeriraju kako je možda bolje držati se iskusnijih igrača. Stari lisac Juncker obrisao je pod ‘mladim’ Cameronom i očitao mu lekciju iz politike, uspjevši u tome usprkos tome što mu u početku najmoćnija osoba u Europi, njemačka kancelarka Angela Merkel, nije bila pretjerano naklonjena. Javno ga je poduprla, ali bila je javna tajna kako bi radije vidjela nekoga drugog na mjestu predsjednika Komisije.

Osim što je javno osramočen, Cameron je svojoj zemlji napravio medvjedu uslugu jer će sada na mjestu predsjednika Komisije imati izrazito nenaklonjenog političara, što će značiti i manji izravan utjecaj Britanije unutar Komisije. Konkretno, Britancima navodno smeta Junckerov tvrdi federalizam, odnosno to da će netko tko je za čvrstu integraciju Europe biti na čelu Komisije upravo kad Britanija želi labavije veze i razvijanje moći EU. U daljnjoj demonstraciji svoje političke mudrosti Juncker je ubrzo nakon izbora javno ponudio ruku pomirenja Cameronu obećavši kako će se posvetiti traženju rješenja za britanske prigovore EU. Njegov je politički protivnik, međutim, pokazao zašto novo i mlado nije nužno bolje. U kolumni koju je napisao za britanski Telegraph ostao je pri čvrstom stajalištu ustvrdivši da mu je osobni rejting porastao među političarima jer se sada vidi da ne odustaje od svojeg mišljenja.

Luksemburški veteran europske politike najpoznatiji je po vođenju Eurogrupe, skupine ministara financija država članica eurozone tijekom posljednje krize kad su donošene ključne odluke o ekonomskoj budućnosti zajedničke valute, čiji je jedan od arhitekata bio upravo on. Na mjestu premijera vojvodstva stisnutoga između Njemačke i Francuske taj sin metalkog radnika proveo je devetnaest godina, postavši jedan od najdugovječnijih demokratski izabranih lidera. Kad ga optužuju za manjak demokratičnosti, Britanci nemaju sasvim krivo – Juncker je poznat po neopterećenosti voljom birača, nečemu što se smatra automatikom lošim, no nerijetko je nužno za funkcioniranje raznorodne integracije 28 država. Pogotovo kad joj prijeti raspadanje. S lakoćom je odbacio francuski referendum o Europskom ustavu 2005. rekavši kako će u slučaju pozitivnog ishoda reći: ‘Idemo dalje!’, a u suprotnom: ‘Nastavljamo!’ Šest godina poslije, u jeku krize, izjavio je kako monetarnu politiku valja voditi u tajnosti jer je preobzibilna stvar. U političkom smislu veliki je pobornik europskog projekta koji je tijekom predizbornih sučeljavanja rekao kako ‘dug treba zamijeniti idejama’ uz osiguravanje ‘minimalnih socijalnih standarda za radnike’. Njegovo okretanje gospodarskom rastu djelomično je i kompromis prema južnim članicama umornima od mjera štednje. Snažno se zauzima za europsku solidarnost, odnosno zajedničku pomoć slabije razvijenim regijama i državama, ali i za kontroverzan trgovinski sporazum između EU i SAD-a. Ako bi, na kraju, trebalo proglasiti najvećega pobjednika tog sraza, to nije Juncker, nego Europski parlament, koji je vještom političkom i PR igrom dodatno povećao svoju moć.

Junckerovoj i dalje iznimnoj popularnosti u domovini donekle, vjerojatno, pomaže ljudska strana koju pokazuje te dojam čovjeka koji zna što radi. Strastveni je pušač i konzument alkohola, što mu Britanci nisu propustili predbaciti mnogo puta. Drugi bi rekli da je upravo u tome njegova sposobnost postizanja teških dogovora u sitne noćne sate, kad alkohol omekša mnoge otpore. Ukratko, Juncker je definicija političkoga pragmatičara, 59-godišnjak sa suhim smislim za humor koji je ‘naj socijalističkiji demokršćanin koji postoji’, kako ga je svojedobno opisao Daniel Cohn-Bendit, dugogodišnji šef skupine Zelenih u Parlamentu, jedan od popularnih šezdeseto-smaških vođa.