Home / Tvrtke i tržišta / Končar – obnovljivi izvori Njemački Enercon tuži ih, hrvatska država ograničava

Končar – obnovljivi izvori Njemački Enercon tuži ih, hrvatska država ograničava

Jedina domaća vjetroelektrana, ona na Pometenom brdu pokraj Dugopolja, do daljnjega će ostati – jedina domaća. Ako Končar i ospori ponovljenu Enerconovu tužbu za kršenje patentnih prava, ako se i poveća kvota za proizvodnju energije iz vjetra, hrvatska tvrtka nema izgleda uz konkurenciju koja je već ušla u Hrvatsku, uključujući Enercon.

Končar se, naime, kao proizvođač opreme za proizvodnju električne energije najdominantniji u području upotrebe hidropotencijala, odlučio i na vlastiti proizvod iz sektora energije vjetra te razvio vjetroagregate snage 1 MW i 2,5 MW. Da bi potvrdili kvalitetu tog proizvoda i dobili referencu kojom bi ga mogli i lakše prodati, sagradili su i vjetroelektranu od 17,5 MW na lokaciji Pometeno brdo kod Dugopolja, koja je u pogonu već godinu dana. Njome upravlja društvo Končar – obnovljivi izvori, a očekuje se ovogodišnja proizvodnja električne energije u sklopu planiranih 30 milijuna kWh. Ta se vjetroelektrana trenutačno prodaje jer, kako napominje predsjednik Uprave Davor Mladina, Končar nije developer, već proizvođač opreme.

  • Bilo je zainteresiranih, razgovarali smo s nekoliko kompanija, ali nismo u situaciji da je moramo prodati pod svaku cijenu. Ako se nadu kupci koji su spremni platiti ono što očekujemo, ta ćemo sredstva uložiti u novi projekt – samo kratko otkriva Mladina.

Njihova tiha borba s Enerconom vrti se upravo oko vjetroagregata. Počela je 2010. na najvećem sajmu tehnike u Hannoveru u Njemačkoj kada je Končar prvi put javno predstavio svoj novi proizvod. Na sajmu je tada izbila i neugodna situacija s policijom, oduzet su im prospekti materijali, na temelju kojih je Enercon pokrenuo tužbu za zaštitu pet svojih patenata. Pred sudom u Hannoveru uspjeli su pobiti navode Enercona tijekom 2012., ali Mladina govori da se ove godine prilikom ponovnog izlaganja na sajmu dogodilo slično. – Nismo posebno izlagali vjetroagregat, ali smo u korporativnim promidžbenim materijalima imali jedan dio koji se odnosi na njega. Uzeli su te materijale i pokrenuli novi postupak pred istim sudom za istu stvar. Ponovno moramo dokazivati da raspolažemo vlastitom tehnologijom, ali ovaj put dio naših tehničkih rješenja ima verifikaciju i na području patentne zaštite. Njemački stručnjaci za patentno pravo utvrdili su da ne postoje povrede patenata još prije dvije godine. Rješenje nismo mijenjali, dakle imamo dovoljno dokaza već sada i vjerujemo u uspjeh spora – siguran je Mladina.

Enercon na Liderove upite nije reagirao, ali očito u Končaru vide konkurenta koji im može pomrsiti poslovne planove. U Končaru ne žele ulaziti u detalje u vezi sa ‘slučajem Enercon’, ali od stručne se javnosti može čuti da Enercon praktički posluje prema uhodanom obrascu. Osnovni je model, govore nam izvori upoznati s njihovim poslovanjem, prijaviti patente na ciljanim tržištima za sve što je patentabilno i što nije. Cilj im je iskoristiti vrijeme od prijave do provjere i registracije patenta te prijaviti konkurenciju za površinu patenta. Sporove ne dobivaju, ali se tako konkurencija paralizira na neko vrijeme, a manji igrači izbacuju iz igre jer takvi obično nemaju financijskih i pravnih mogućnosti borbe na više fronti. Taj je obrazac vidljiv na par poznatijih slučajeva. Još su 1986. prijavili američku korporaciju Pillar za površinu čak 110 patenata. Dugogodišnji sporovi završili su Enerconovim porazom te prijavom uredu za zaštitu tržišnog natjecanja. Sporili su se i s direktnom konkurencijom, danskim Vestasom u Velikoj Britaniji. Vestas je uzvratio protutužbom, a posljedica su bila četiri poništena patenta nakon pet godina sudskih bitki. U Indiji su se sporili sa svojim ‘joint venture’ partnerom, ali i taj su spor izgubili i povukli se s tržišta. Enerconu je čak bio 10 godina zabranjen pristup na tržište SAD-a jer su prijavili kompaniju Kenetech, a spor su također izgubili. Sličan je obrazac uočljiv i s Končarom. No unatoč takvoj igri, Enercon nije taj koji ih je spriječio u jačem širenju. Da je Končaru bio cilj tržište EU, to bi mu stvorilo određene probleme, ali kako je svoje ambicije usmjerio na regiju, odnosno na nesaturirano tržište JI Europe, koje ima velik vjetropotencijal, spor s Enerconom nije mu zasmetao; trenutačno pregovara s potencijalnim klijentima o projektima u BiH i Srbiji.

Veća se ‘krivnja’ može pronaći u izostanku regulative na tržištima u razvoju na koja cilja, što mu usporava rast, a slično se može i konstatirati za hrvatsko tržište, gdje su se ograničenja u plasmanu domaće opreme dogodila zbog nedostatnog modela razvoja. Nacionalni akcijski plan donesen potkraj prošle godine ograničio je kvotu na postojećih 400 MW te bitno utjecao na razvoj sektora energije vjetra u Hrvatskoj. U ovom je trenutku sagrađeno 345 MW, a kako se grade još dvije vjetroelektrane, tako će se kvota od 400 MW popuniti. No potrošena je na način koji nije rezultirao nikakvim efektima na hrvatsko gospodarstvo, osim u dijelu povećanja energetskih kapaciteta. Karikirano, Hrvatska je vjetar bacila u vjetar. Banke su te koje određuju čija će oprema biti u projektu i tko ispunjava njihove uvjete. Uglavnom su tako poznati europski proizvođači ušli u Hrvatsku bez jačeg uključivanja domaće industrije. Tu je već spomenuti Enercon, Vestas, Siemens, Leitwind, Acciona, a u budućnosti se očekuje i dolazak američkoga General Electrica. – Da se u investicijskoj strategiji obnovljivih izvora energije, posebice u iskorištavanju energije vjetra, poticala domaća proizvodnja, uključivo i Končar te 15-ak drugih tvrtki koje s nama suraduju, mogli smo znatno unaprijediti svoje kapacitete i reference. No to se nije dogodilo – podsjeća Mladina, koji se kao i mnogi drugi iz sektora nada povećanju kvote. Naime, do kraja srpnja trebali bi biti poznati rezultati Studije o mogućnosti povećanja kvota za prihvat vjetroelektrana i očekuje se povećanje kvote od 200 MW. U sljedećim bi kvotama, savjetuje Mladina, trebalo pažljivo razraditi model i dati šansu hrvatskim proizvođačima da ravnopravno sudjeluju: – Dokle god je ovakav model, nemamo šanse. Država ima legitimne instrumente to promijeniti i može se osmišliti model razvoja domaće industrije, a u skladu s pravilima EU – smatra te navodi primjer Portugala.

Oni su razvili model u kojem država raspisuje natječaj za priključak vjetroelektrana na mrežu s jasno naglašenim kriterijima za dodjelu koncesije (pokretanje investicija i zapošljavanje, tehnološki transfer, postavljanje temelja izvoznoj industriji itd.). Dodatno su odlučili podržati istraživanje i razvoj u sektoru vjetroenergije putem fonda od 35 milijuna eura, čiji je cilj efikasnije iskorištavanje postojećih resursa vjetra te smanjenje varijabilnosti i gubitaka u sustavu zbog priključka vjetroelektrane. – Jasno, ne trebamo kopirati portugalski model, ali želim reći da u svijetu postoje mnogo složeniji modeli, koji kvalitetnije štite interese države i razvojem sektora vjetroenergije omogućuju joj proširenje industrijske sposobnosti. Smatram da je to bolji model od onoga što je Hrvatska napravila kada je potpuno otvorila vrata uvozu, što su investitori legitimno iskoristili. Međutim, država nije dovoljno iskoristila vjetar kao nacionalni energetski resurs – zaključuje Mladina, koji se nada da će i Zakonom o obnovljivim izvorima energije, koji se očekuje do kraja godine, mnogo jasnije biti gdje smo kad je riječ o vjetru. Izazovi o kojima ovisi daljnji razvoj sektora energije vjetra, ali i kompanija koje u njemu posluju nisu mali. Uzmemo li u obzir jačanje konkurencije i dosadašnje ophođenje s obnovljivim izvorima i pratećim regulativom, samo se povećavaju. To se više Enerconove tužbe čine kao prava sitnica.