Dešperatnomu hrvatskom društvu treba nekakav dokaz da valja biti ambiciozan. Pa makar to bila pobjeda jedanaestorice u koju je jedini trud koji je uložio pojedinac ispred TV ekrana bio otići u dućan po pivo.
Zahvaljujući reprezentaciji Meksika hrvatski građani (bar većina njih) prestali su, nakon dva tjedna, živjeti u paralelnoj stvarnosti. Nemogućnost hrvatske reprezentacije da uđe u osminu finala Svjetskoga nogometnog prvenstva u Brazilu vraća nas u recesijsko-depresivnu hrvatsku stvarnost. U nekim drugim situacijama rekao bih da poraz od 3:1 u odlučujućoj kvalifikacijskoj utakmici ima za naciju i dobrih strana. Plasman na turnir 32 najbolje nogometne nacije na svijetu za hrvatski mentalitet imao je i negativne konotacije. Mi kolektivno volimo biti rentijeri. Ubirati dio rente tude muke i znanja, pa tako u fazi uspjeha neke sportske reprezentacije pripisujemo uspjehe tih igrača sebi. Uoči utakmice s Meksikom prevladavale su konstrukcije ‘mi ćemo pobijediti’. Nakon poraza gubi se ono poistovjećivanje iz riječi ‘mi’ i konstrukcija glasi: ‘Vatreni su izgubili.’
No u slučaju reprezentacije koju je vodio Niko Kovač doista je šteta što nije prošla u drugi krug natjecanja. Dešperatnomu hrvatskom društvu treba nekakva pobjeda, poticaj, dokaz da valja biti ambiciozan i da treba prestatiti s uskim kratkoročnim interesima. Pa makar to bila pobjeda jedanaestorice u koju pojedinac ispred TV ekrana nije uložio ni trunku truda. Osim što je trebao otići u dućan po nekoliko boca piva.
Šteta što su Meksikanci bili toliko nadmoćniji. Jer, poslovnim rječnikom rečeno, CEO hrvatske reprezentacije Niko Kovač učinio je od svog tima pristojnu organizaciju. Nije tu bilo zabušanata. Svi su pokušavali slijediti globalne nogometne trendove – mnogo trčanja, brze izmjene lopte. Jednostavno, čini se da su drugi u tome bili bolji. Kad se maksimalno trudiš pa ne dodeš do vrha, i to je primjer običnim ljudima kako se treba odnositi prema poslu. A i menadžerima kako voditi svoje ljudje. Da je Hrvatska po ekonomskoj konkurentnosti među 32 najbolje plasirane svjetske zemlje, kao što su nogometaši – sigurno ne bismo šest godina bili u recesiji. Na ranglistama konkurentnosti obično smo oko osamdesetog mjesto… Na razini tvrtki konkurenti igraju svoje utakmice u osvajanju što većeg dijela tržišta. Na razini nacionalnih ekonomija stalno se igra svjetsko prvenstvo u kojemu su dani golovi izvoz, a primljeni uvoz. Nažalost, nogometne su utakmice jasnije, ‘konačnije’ i manje obavijene maglom nego ekonomsko-poslovne. U nogometu su pravila mnogo jasnija, a kad regulator na terenu i kardinalno ošteti neku od strana, to je gotova stvar. Jasno je kad nekog trenera treba promijeniti, kad valja početi pomlađivati ekipu…
