Home / Edukacija i eventi / Nema onoga s kime Čačić ne bi mogao ići u koaliciju

Nema onoga s kime Čačić ne bi mogao ići u koaliciju

Ostvari li se Čačićeva vizija, eto nama nove koalicije koja će javno zagovarati stručnost i sposobnost. A u stranačkim kružocima već se dijele buduće fotelje novim pulenima.

Čačićeva ključna spoznaja s ‘brainstorminga’ u Valturi jest da nam je gospodarstvo posljednjih desetljeća iznimno ideologizirano i da ga treba osloboditi tog tereta.

Bilo kuda – Čačić svuda. Radimir Čačić na televizijama, Radimir Čačić na naslovnicama, Radimir Čačić na radiju, u vašem automobilu… Ako vidite veliku rođendansku tortu, oprez – iz nje bi umjesto hostese mogao iskočiti Radimir Čačić da vas upozna sa svojom novom vizijom izlaska iz krize osmišljenom u ‘brainstorming’-kampu zatvora Valtura. Više to nije Plan 21 koji je, dok je bio u najavi, ostao upamćen po ideji javno-privatnog partnerstva u obnovi fasada vrtića i škola, u fazi ostvarenja pamtit će se po brzu i efikasnu razmještanju stranačkih pulena po državnim poduzećima, a dugoročno će ostati zabilježen kao dio kontinuiteta hrvatske gospodarske politike u tranzicijom razdoblju. Njezino je temeljno obilježje: prikupljanje stranačke ili partijske pulene na slavine državnog proračuna s kojih hrane i poje cijelu klijentelističku mrežu, pa dok ide… ide. Kad presuši, zadužimo državu. Kad se puleni malo umore ili politički potroše, zaročiramo ih stranačko-partijski pa ih nakon zasluženog odmora opet vratimo u igru. U međuvremenu i djeca su im porasla.

No Plan 21 u međuvremenu je umro. Ali Čačić ima nov plan. Doduše, uz njega više nema Vesne Pusić, narušena je ona uhodana podjela poslova prema kojoj Čačića treba gledati kako radi, a Vesnu slušati kako (o tome) govori. Ali Čačić je u kreativnu ozračju zatvora Valtura naučio i gororiti. Pa će sâm predstaviti svoj novi plan, i to u sklopu programa svoje buduće političke stranke reformista. Njegova ključna spoznaja s ‘brainstorminga’ u Valturi jest da nam je gospodarstvo posljednjih desetljeća iznimno ideologizirano i da ga treba osloboditi tog tereta. Do iste je spoznaje došao i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji ozbiljno najavljuje osnivanje stranke i izlazak na parlamentarne izbore te priziva vladavinu stručnjaka. Ivan Jakovčić nikad nije ni imao specifičnu političku ideologiju osim monopolna na vlast u Istri i pripadajuće koristi. Tomislav Karamarko pod pritiskom će krize i europskih partnera nužno gubiti onu arhaičnu ideologiziranost, Čačić kaže da je s njim uvijek bio dobar, ni s Bandićem nije bio loš, a s Jakovčićem nitko tko osvoji vlast ne može imati ništa sporno. Bez Karamarkove izborne pobjede neće biti moguće sastaviti novu vladajuću koaliciju, a partneri čekaju. I tako, ostvari li se Čačićeva valturska vizija, eto nama nove koalicije – koja će javno zagovarati stručnost i sposobnost. A u stranačkim kružocima već se dijele buduće fotelje novim pulenima koje će nam prodavati kao – stručnjake.

No prije treba izabrati predsjednika. Može Ivo, a može i Kolinda. Čačić bi ipak više volio Ivu jer mu je ideološki bliži, da ne bi bilo zabune. Oni su ipak izvorni, temeljni dio stare partijske oligarhije, koji uvijek ima prednost pred adoptiranim članovima. Ali nije mu ni Kolinda mrksa. Naprotiv. I s njom bi se lako složio. Karamarko bi ipak više volio Kolindu, ali ni s Ivom on nema ozbiljnih problema, osim sitnih ideoloških doskočica koji stvaraju nužnu političku dinamiku. Kako se sustav bude približavao ekonomskom i političkom bankrotu, svi će se oni rado preoblikovati u našu novu nadu, ponuditi nam još jedanput sebe kao političare nove generacije koji su spremni izvlačiti nas iz krize vladavinom široke koalicije i tzv. stručnjaka. Međutim, mi s ponešto duljim pamćenjem imamo problem u vezi s tim, neugodni déjà vu efekt. Sjećamo se, naime, tog modela ‘pozovimo stručnjake’ s kraja osamdesetih, kad se i gospodarski i politički urušavao jednopartijski model upravljanja državom. ‘Situcija je ozbiljna. Vrijeme je da pozovimo stručnjake’, poručivali su (jedno)partijski kadrovi raspoređeni po različitim formacijama – elitnoj Partiji i priručnome Socijalističkom savezu te Socijalističkoj omladini. ‘Stručnjaci’ su već čekali pripremljeni u drugom ešalonu partijske oligarhije i bili su samo smokvin list za pokušaj očuvanja monopolna vlasti. Vlast se nominalno nije mogla zadržati, ali model oligarhijskoga političkog upravljanja ekonomijom do danas se nije promijenio. Samo je u njega ubačen višestručni ideološki folklor. Zato se taj isti model ni danas ne može promijeniti ubacivanjem stručnjaka i ‘stručnjaka’, a ni jednostavnim nadideološkim koaliranjem. Da bi se dogodila istinska promjena, on mora otići u konačan stečaj, bez mogućnosti preustroja. Samo se bojim da će prije toga nas gurnuti u bankrot.