Pred nama je bank deflacije. Statistika već četiri mjeseca zaredom bilježi pad cijena na godišnjoj razini. Doduše mali – od 0,2 posto u svibnju do 0,6 posto u veljači. A prije toga, od lanjskog listopada do ove veljače padale su uzastopno cijene iz mjeseca u mjesec, također neznatno. No deflacija lupa znatno jače nego što kazuje statistika. Znakovit je, naime, pogled na strukturu cijena. Gdje se cijene krešu, a što poskupljuje? Europska unija odnijela je strancima prelevmane, a domaćim proizvođačima odnijela carinsku zaštitu i donijela oštru jeftinu konkurenciju. Donijela im je i nemjerljivo veće tržište, ali rijetki su uopće u situaciji da tu šansu mogu iskoristiti. Prehrana je jeftinija oko četiri posto nego prije godinu dana. Ulja i masti pojeftinili su čak 15,5 posto, povrće punih 16 posto. Proizvođači obuče žrtvovali su oko pet posto cijena na oltar Europske unije, namještajci su još dobro prošli s pojeftinjenjem od 1,5 posto, ali njih tek čeka otvaranje Ikeee. No nešto je i poskupjelo. Gorivo je upravo ovog tjedna doživjelo rekordan rast nakon liberalizacije cijena i odrazit će se na lipanske cijene. A u međuvremenu poskupjela je – država. Trošarine su digle cijene cigareta 12 posto, stanovanje s energijom skuplje je dva posto (voda i kanalizacija i deset posto), zdravstvo (mahom u državnim rukama) skuplje je 2,9 posto… Država ne štedi. Stoga je deflacija kod proizvođača znatno dramatičnija od one koja se službeno iskazuje. I odvodi realni sektor, a potom i cijelu državu, u sve veću bananu.
Već mi je pun kufer outsorcinga i referenduma, a sad smo dobili još i – spin-off. Umjesto proklamirane uštede – nova državna megatvrtka za čistačice. Strah od privatnog sektora konstanta je ove vlade. Zakon o radu već dugo je ‘u šturcu’, a sad je i pompozno najavljeni outsourcing razblažen do neprepoznatljivosti. A cijela je ta priča – i sindikalna i Vladina – uvreda privatnom sektoru. Da, kod privatnika se mora više raditi nego u državnoj službi. I zato privatne kompanije u pravilu imaju bolje rezultate od državnih, a škole i bolnice s outsourcanim čistačicama mogle bi biti čišće nego danas. No ostaje još jedna nepoznanica: kad će Spomenka Avberšek i ostatak ‘sindikalne košarice’ napokon pozvati na referendum prema kojem bi se zabranilo da privatne tvrtke zapošljavaju ili angažiraju čistačice iz privatnog sektora. Tek nakon toga možemo krenuti i u opću nacionalizaciju. U sve to savršeno se uklapa jadikovka turističkog Lorenzina: ‘Nažalost, u politike pojedinih poduzeća ne mogu se uplatiti.’ A ja bih rekao: nasreću, ministre, nasreću!
Neki dan zapanjio sam se pokušavajući oprati jabuku iz Vrtova Hrvatske. Super, domaća jabuka uvijek mi je slađa od stranjske. Ali! Ljepilo s grbom i natpisom Vrtovi Hrvatske drži naljepnicu ‘ko pes ježa’ i ne da se isprati. Preostaje samo guljenje. Čini mi se da je netko logiku banana, naranči i limuna, koje brend nose na naljepnicama, jednostavno preslikao na domaću jabuku. Ali ima nas koji jabuke, za razliku od tropskog voća, volimo jesti s jestivom korom. Ovo je jednako apsurdno kao i zatvaranje plastičnih posuda s čvarcima – spajalicama. Koje znaju završiti i u čvarcima, a onda tko zna gdje… Pa kad takve gluposti već ne zabrinjavaju proizvođače, ne znam što rade sanitarni inspektori.
