Tužan je i za sve nas skup produljeni pad Zorana Milanovića. Presica na kojoj je objavio smjenu ministara Ostojića i Jovanovića novim igračima Vargom i Mornarom te ne-mušto izbjegavanje priznanja da mu nitko ne želi biti popredsjednikom za gospodarstvo ubila je u pojam i posljednje optimiste. Kad premijer kaže da je zadovoljan ekonomskim timom ministara ‘jer se mnogo daju u svom poslu’, a nije važno što nisu sposobni zemlju izvući iz recesije, onda je to doista jedno. Ako je u ovom trenutku netko trebao otići, to je prije svega premijer Zoran Milanović. Za Kukuriku koaliciju više nema mnogo nade da bi mogla napraviti nešto korisno za nacionalnu ekonomiju. Teško je zamisliti ozbiljnog igrača izvan Vlade koji bi u ovom trenutku prihvatio poziv premijera kakav je Milanović da postane prvi potpredsjednik zadužen za ekonomiju. Osim što je vremena premalo, imati za šefa nervoznoga, lažno principijelnog i na ‘okidaču’ prebrzog Milanovića ravno je političkom samoubojstvu.
Sâm premijer imao je ipak dobitnu kombinaciju. Međutim, kao i mnogo puta do sada, pogrešno je razmišljao. Na to je mjesto trebao postaviti Joška Klisovića, sadašnjega zamjenika ministra vanjskih poslova Vesne Pusić. Klisović se posvetio izradi i provedbi akcijskog plana pomoći izvozu. Kako smo mi u Lideru godinama ‘tupili’, orijentacija na izvoz, a ne na investicije i fluidne ‘strukturne reforme’, okidač je koji može stvarno, a pogotovo psihološki, početi dizati zemlju iz kolektivnog beznađa. I sâm Milanović u posljednjih je deset dana dva puta govorio o izvozu, a nije preko usta prevatio donedavnu mantru ‘investicije’. Investicija nema, a izvoz raste prema stopi od oko osam posto. Pa bi i najveći antitalent za ekonomiju u politici zbrojio dva i dva. Mogao je to Milanoviću biti potez za ‘quick win’.
Na Milanovića ne treba trošiti previše riječi. U budućnosti su igrači na koje treba svratiti pozornost Zlatko Komadina i Tomislav Karamarko. Kad je riječ o Komadini, najžešćemu Milanovićevu protivniku unutar SDP-a (nakon što je u subotu na Glavnom odboru SDP-a Slavko Linić tijesnom razlikom izbačen iz stranke), treba skrenuti pozornost na njegovu izjavu da je SDP stranka ‘socijaldemokrata, a ne liberalnih tehnokrata’. Da je ‘SDP stranka ljudi koji rade, naroda, a ne kapitala’ te da je Milanovićeva ekipa pogodovala kapitalistima nauštrb radnika. Takva Komadinina stajališta mogu se razumjeti u svjetlu njegove kandidature za budućeg predsjednika SDP-a. Ali ako on ozbiljno misli da je ova vlast pomagala poduzetnicima, a odmagala radnicima, u velikoj je zabudi.
