Porezna uprava svojim rješenjem ‘otvorila’ već zatvoreni obrt

Mislio je da je podmirio sve obveze prema državi i cehu, već je pomalo zaboravljao obrtničke dane, a onda je dobio rješenje o ovrsi. Nije nastavio plaćati doprinose.

Čitatelj je odjavio obrt lani u prosincu, pri čemu je platio doprinose i ostale obveze državi te komorski doprinos. Veli, sve na vrijeme, tako da više nema posla s tim. Ali nešti, ne može se tek tako otići a da se malo još ne podruži s poreznicima.

Četiri mjeseca nakon zatvaranja obrta, kad je već, da tako kažemo, i zaboravio da je nekoć bio obrtnik, dolazi mu preporučeno pismo iz Porezne uprave. To je bilo uoči Uskrsa, a to znači da je naš nestali obrtnik potezom Porezne uprave uskrsnuo jer ipak kao obrtnik nije, tako je stajalo u rješenju o ovrsi, podmirio sve obveze prema državi. Htjeli su mu ovršiti oko pet tisuća kuna.

Šokiran takvom informacijom, otišao je u Poreznu vidjeti o čemu je riječ te se jako iznenadio kad su mu rekli da duguje za doprinose za siječanj, veljaču i ožujak te da nije bilo druge nego ovršiti ga. Kako je pretpostavio da je riječ o poslovnoj aljkovosti državne administracije, ponio je svu dokumentaciju i predočio je referentu. U njoj se lijepo vidjelo da je obrt zatvoren u prosincu, da su sve obveze uplaćene i da nikomu ništa ne duguje. Prema čitateljevim riječima, referentu je čak bilo neugodno, no morao je poštovati proceduru i još ne zatvoriti slučaj. Ipak, našem je čitatelju izašao ususret i obustavio izvršenje ovrsi te buduće naplate doprinosa dok ne dobije potvrdu od HZMO-a da je obrt odjavljen te da prema čitatelju nema potraživanja. Referent ga je uvjeravao da će se sve srediti, ispričavajući mu se zbog pogreške i poručujući mu da se ne sekira.

Čitatelj je otišao zadovoljan, no ipak, kaže, s malom nervozom. Bojao se aljkovosti u HZMO-u, nije mogao dokučiti jesu li krivi poreznici ili oni u mirovinskom fondu. Drugim riječima, dobio je bitku, ali ne i rat. Sredinom svibnja nazvali su ga telefonom iz Porezne uprave rekavši mu da se javi svome referentu. Predosjećao je da nešto nije uređen čim ga referent ne zove osobno pa je putem razmišljao o tome da su mu sigurno našli nešto u čemu je nesvjesno pogriješio pa će ipak morati platiti pet tisuća kuna.

Pokucao je na vrata, ušao je u kancelariju u kojoj je sjedio njegov referent koji ga je lijepo pozdravio, bio je neobično ljubazan. Pitao ga je hoće li što popiti, što je prilično neobično s obzirom na to da svatko od nas ima iskustva s referentima i zna da oni baš nemaju vremena svakom nuditi piće. Referent je, s vidljivom nelagodom, rekao da je stigla potvrda iz HZMO-a te da je naš čitatelj imao pravo. Ispričao mu se rekavši da mu neće ovršiti pet tisuća kuna i da je ta priča s doprinosima završena. ‘No ima nešto drugo’, reče referent tihim glasom. Čitatelju se prepade upitavši se u sebi što je sad dok ga je blijeđo gledao. Referent je nastavio: ‘Nažalost, morate platiti dvjesto kuna troškova ovrsi.’

Čitatelju je laknulo, samo dvjesto kuna, to nije ništa, a onda nakon minutu-dvije, kad mu je krv počela sporije teći venama, upitao je referenta zašto bi morao platiti troškove ovrsi kad ovrsi neće biti, a i pokrenuta je očitom krivnjom Porezne, a ne njegovom. Referent mu je rekao da je ovršna pokrenuta, troškovi su nastali i sve je to zavedeno pod njegovim OIB-om, tako da nema druge nego platiti dvjesto kuna. Referent mu je dodao, ako neće čitatelj, platit će on za njega, no čitatelj to nije htio ni čuti. Pitao je samo referenta je li to napokon sve. ‘To je sve’, uvjeravao ga je referent. Čitatelj je otišao i uplatio dvjesto kuna.