Navijanje, naime, omogućava fanu da uloži određene emocije u nešto što u stvarnom životu nema nikakve posljedice.
U zemlji sambe, capoeire, užarenih pješčanih sprudova, najdivnijih guzova na planetu i, s druge strane, kriminala, siromaštva i favela, končano je počelo najščekivanije nogometno prvenstvo u povijesti. Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu mediji tepaju kao maestralnom sportskom eventu koji bi prema količini novaca, interesu publike i uzbudjenju trebao nadmašiti sva dosadašnja. I u zemlji Hrvata oči su uprte u hrabru domaću reprezentaciju koja se u otvorenim utakmicama bori s domaćinima u maniri biblijskih likova, Davida i Golijata, a kasnije, uf, neka im Bog pomogne. Ako ga ima, naravno. Ako se prognoze medija i nogometnih stručnjaka pokažu točnima i ovo zaista bude prvenstvo svih prvenstava, ovogodišnji će lipanj ostati upamćen i po najvećoj količini izlučenih testosterona, adrenalina i inih hormona koji upravljaju ponašanjem ‘fanovlja’ diljem planeta.
Fenomen nogometnog navijanja, posebno u Europi, već je desetljećima u fokusu sociologa, psihologa i kulturologa koji svoje radne sate posvećuju proučavanju razloga zbog kojih homo sapiensi toliko otkidaju na naganjanje lopte po travnatom terenu. Što prosječnog sportskog fana toliko veže uz njegov omiljeni tim? Iz kojeg dijela ljudskog uma dolazi ta nevjerojatna potreba da s toliko strasti podupiru neke, najčešće, potpune strance čija karijera nema nikakve veze s realnim životom fana? Kako mogu biti doživotno vjerni jednome klubu ili jednom sportu?
