do cipela, od hrane do torbica, od destinacija za ljetovanje do najboljih marki automobila; podučava nas da recikliramo, mažemo lice najboljim kremama i jedemo organsku hranu), na kraju ispada zainteresiran samo za jedno: zakon velikih brojki. Legitimno je u svakom poslu težiti uspjehu, novcu i profitu – ali je „in poor taste“ da se apsolutno svi mediji, a ne samo ti, tzv. žuti, bave vjenčanjima i sprovodima, te ne prezaju ni pred čim radi prodaje i niskih strasti. Prodaja, naravno, najbolje ide upravo kad se obrađuju „zvijezde“ reality showa i smrt rock and roll princeza. Ili onih pravih. Medije danas, možda zato što su u dubokoj krizi (a možda su u dubokoj krizi upravo zato), najviše „pali“ smrt koja je postala najbolja „roba“ (u novinskom žargonu – materijal koji će izazvati pažnju i povećati tiražu).
Tako i kod nas do danas ostaju nezaprječene tiraže i rekordne prodaje koje su postizali „brizi i žestoki“ medijski pregaoći koji su nakon smrti princeze Diane ili Toše Proeskog na brzaka producirali knjižice o njima, njihovom životu i, osobito, smrti. Dolores Lambaša postala je i temom filma koji navodno razobličuje medije, ali se zapravo itekako lijepo hrani upravo tom smrću. U PR-ovskom i sadržajnom smislu. Kada je nedavno preminula 25-godišnjica Peaches Geldof, njena smrt tjednima se rastezala u medijima, a iz ormara su izvadeni apsolutno svi kosturi njezine bliže i dalje obitelji – od prerano preminule majke koja se također predozirala heroinom kada je Peaches bilo samo 11 godina, do neobične smrti njenog pomoćnika Michaela Hutchencea. To što je iza nje ostalo dvoje male djece koja će kad-tad čitati neukusne medijske pogadalice o svim mogućim razlozima smrti njihove majke, bake i ostalih rođaka, nikoga ne zabrinjava.
Daleko od svake puritanke, s priličnim novinarskim stažem „u nogama“, ne grozim se tih tema, nego načina njihove obrade i situacije u kojoj se ama baš svi, a ne samo za to „predviđeni“ mediji, bave temom smrti, kao i načina na koji se tretiraju umrli koji se više ne mogu braniti. Najmorbidniji od svih bio je ipak način na koji su se mediji bavili (pre)detaljnim izvješćima o tome kako si je L’Wren Scott oduzela život (pritom je uporni i sasvim netočno, lakonski i sasvim neprično etiketirajući kao „djevojku Micka Jaggera“) te naširoko raspredali o stanju njenog bankovnog računa. Premda je s Mickom Jaggerom, za kojeg je u intervjuima uvijek govorila da je čovjek koji ju najviše može nasmijati, bila u vezi punih 13 godina, Scott se nipošto ne može nazivati tek „Jaggerovom djevojkom“ jer je bila autentična zvijezda u modnom i filmskom svijetu. Nakon njene smrti mnogi su o njoj pričali u superlativima što je, međutim, tek djelomično uspjelo umanjiti mračan dojam koji je proizlazio iz novinskih stupaca. Iz njih je, pak, probijalo omalovažavanje pokojnice i otkrivala se zavist kojekakvih „autora“ na njenoj ljepoti i načinu života.
Pogledamo li samo malo detaljnije njezin životopis, očigledno je da je riječ o kvalitetnoj osobi kojoj život, usprkos površnom prvom pogledu, nije dodijelio osobito dobre karte. Rođena je 1967. kao Laura „Luann“ Bambrough u Utahu, u mjestu Roy, nedaleko od Salt Lake Cityja, gdje ju je posvojila mormonska obitelj. U društvu slavnih kretala se mnogo prije nego što je postala ‘Jaggerova cura’, pa i prije nego je postala dizajnerica, jer se dugo bavila manekenstvom. Karijera modela L’Wren očigledno je bila zapisana u genima, a njene neopisivo dugačke noge prvi je zapazio slavni fotograf Bruce Weber na jednom reklamnom snimanju za čarape Calvin Klein. Ohrabrena Weberovim komplimentima, odvažna je djevojka krenula u Pariz gdje je sredinom osamdesetih osvajala piste svojim ‘glamazonskim’ izgledom i nosila modele s potpisom Thierry Mugler, ali i Chanel. Za reviju visoke mode ove slavne modne kuće odabrao ju je osobno Karl Lagerfeld, a fotografirali su je legendarni Guy Bourdin, David Bailey, Helmut Newton, Mario Sorrenti i Jean-Paul Goude.