Petnaest dobrih načina za rješavanje problema bez spasonosne sinteze

Svjedočimo mnogim idejama o izlasku iz krize. Riječ je o partikularnim pristupima. To je razumljivo ako se pogleda milje iz kojega dolaze autori i koje interese zastupaju.

Recesija nas ždare već šestu godinu, a javni dug i nezaposlenost rastu. Svi se manje ili više slažu da je to ponajprije kumulativni rezultat pogrešnih odluka i propusta regulatora, tj. državne vlasti, od početka samostalne države do danas, a samo periferno vanjskih činitelja, globalne finansijske krize i posebno recesije u eurozoni. Široka je lepeza dijagnoza uzroka krize, a ne nedostaje ni recepata za prijeko potreban rast gospodarstva. Daju ih političari i državni službenici, analitičari iz raznih miljea, banaka, sindikata, akademike zajednice, strukovnih organizacija i oni koji se nazivaju nezavisnima. Neka mi u ovom osvrtu, kao malo upućenijem U zanteresiranom građaninu, bude dopušteno iznijeti nekoliko dojmova.

Svjedočimo, dakle, mnogim idejama o izlasku iz krize. Spasit će nas tako petnaestak rješenja: izravna strana ulaganja, državna ulaganja, povećanje porezne discipline odnosno smanjenje porezne evazije, vraćanje u optjecaj sredstava zamrznutih u neprodatim nekretninama, monetizacija autocesta, daljnja privatizacija, fleksibilizacija tržišta rada, uklanjanje administrativnih zapreka poslovanju, predstojne nagodbe, smanjenje nelikvidnosti, teritorijalni preustroj i uklanjanje zapreka u liku lokalnih šerifa, znanost, kreativnost i inovacije, fondovi EU… te sveprisutne strukturalne reforme.

Prva napomena o tome: u pravilu je riječ o partikularnim, izdvojenim pristupima, za koje se, i to za svaki od njih, vjeruje će biti presudan za preokretanje stvari. To je razumljivo ako se pogleda milje iz kojega dolaze pojedini autori i koje interese zastupaju. Međutim, nedostaje sinteza: kako se ti partikularni pristupi uklapaju u cjelinu, koji su realni ograničavajući čimbenici te kolika su sredstva i vrijeme potrebni da se nešto proveđe. Ukratko, što se realno može provesti i koji su prioriteti. Drugo, strukturne reforme. Sveprisutna sintagma, nešto poput mantre, čarobnog štapića, ali koja najčešće ostaje nedefinirana. Koje to strukture, kako i kojem roku organizacijski, upravljački i troškovno mijenjati? Javni sektor: državnu administraciju, zdravstvo, sudstvo, javna poduzeća, mirovinski sustav, sustav socijalne skrbi i strukturu gospodarstva (Industrijska strategija)…? Ukratko, treba odabrati prioritete, usredotočiti se na određivanje reformi koje će otkloniti najveća ograničenja rastu. Ne smije se smetnuti s uma da je Vlada sputana ograničenjima svojih resursa – ljudskih, financijskih, administrativnih i političkih. Uvijek je nešto lakše ostvarljivo i na to se ponajprije treba usredotočiti te u krajnjoj liniji na to trošiti politički kapital. Strategiju reformi treba usredotočiti na područja s najvećim trenutačnim učinkom. I svakako najavljuje provesti. Dobar je primjer fiskalizacija.

Drugo je obilježje diskusija o putovima izlaska iz recesije, što su recepti često utemeljeni na procjeni odoka i bez ozbiljne empirijske analize konteksta. I dalje se primjenjuje jedan pristup ‘ili-ili’, ili će se nešto provesti ili neće, nema doziranja mjera, izostaje ‘fine tuning’.

Dva su važna područja kad govorimo o izlasku iz krize ostala po strani. Jedno je aktiviranje kapaciteta u gospodarstvu, posebno u obrtništvu, mikropoduzećima, malim i srednjim poduzećima. Zamislimo samo da je svaki takav subjekt, a ima ih oko 150.000, bio potaknut da zaposli bar jednog radnika. Uvjerem sam da je to trebao biti jedan od prioriteta i da je nakon kompleksna sagledavanja ograničenja s kojima se ti gospodarski subjekti suočavaju trebalo prolaziti institucionalne okvire te naći instrumente i sredstva da se u tome nešto ozbiljno napravi.

I, napokon, tečajna politika. Nešto što je kod nas gotovo tabu-tema. Vlada, Hrvatska narodna banka i financijski sektor odbacuju svaku raspravu o tome iako se raznim potporama i subvencijama, zapravo, doduše stidljivo, precijenjeni tečaj kompenzira već i sada. Uvoznici, razumljivo, šute. Glas izvoznog sektora, ili ono što je od njega ostalo, ne čuje se dovoljno. Progoveraju, doduše, pojedini znalci, ali i njih je nekolicina i gotovo ih smatraju čudacima. O tome otvoreno govore i vanjski financijski stručnjaci na propustovanju po Hrvatskoj, a sada, čini se, i Međunarodni monetarni fond. Prije ili poslije i to će pitanje neizostavno doći na red. Bez toga nema ozbiljna izvoza i supstitucije uvoza, a tako ni zdrava i održiva gospodarskog rasta. Umjesto da se razmišlja o ublažavanju, amortiziranju nepovoljnih popratnih učinaka deprecijacije, o tome se jednostavno ne govori. Da, i tu je važno pitanje doziranja. Kad se spominje deprecijacija, odmah se misli na nešto drastično. Uvjerem sam da bi već male, dozirane, vremenski tempirane promjene dale opipljive rezultate.