Glasovanje protiv vlasti

Vodećim strankama SDP-u i HDZ-u odgovara da izbori za Europski parlament ostanu samo jedno, izbornim rezultatom verificirano, ispitivanje javnog mnijenja na što manjem uzorku birača.

Druga je spoznaja da HDZ-ova koalicija, apsolutna pobjednica ovih europskih izbora, ima otvorena vrata prema pobjedi na parlamentarnim izborima, ne toliko zahvaljujući aktualnoj snazi i prepoznatljivosti HDZ-a kao središnje stranke te koalicije koliko zahvaljujući tome što Kukuriku koalicija katastrofalno vodi državu. Pokazuje se da je Tomislav Karamarko majstor izborne matematike i da vješto upotrebljava navlas isti model osvajanja vlasti s kojim je na parlamentarnim izborima pobijedila Kukuriku koalicija, a to je predizborno koaličijsko okupljanje različitih stranaka, koje u državama razvijene demokracije nije uobičajeno jer unosi netransparentnost u izbornu utakmicu. Dajući svoj glas, birač ne zna što dobiva, nego u pravilu glasuje protiv aktualne vlasti. U slučaju parlamentarne pobjede Kukuriku koalicije takvim je modelom, primjerice, HNS, koji danas ne prelazi izborni prag, osvojio upravljačka prava nad pola države i njezinih resursa. U sličnom su modelu na ovim europskim izborima Ruža Tomašić i Marijana Petir, koje ne uspjevaju prijeći izborni prag na parlamentarnim izborima, kao gošće na HDZ-ovoj listi osvojile samo malo manje glasova nego cijeli HDZ zajedno. No za Karamarka je u ovom trenutku najvažniji pokazatelj uspješnosti uvjerljiva pobjeda koaličijske liste i on ju je dobio. Makar i nauštrb jačanja prepoznatljivosti stranke.

Treća je spoznaja da je Kukuriku koalicija u ovom sastavu na sljedećim parlamentarnim izborima otpisana opcija i da Zoran Milanović dobiva snažna pretendent za preuzimanje SDP-a u apsolutnome pojedinačnom pobjedniku europskih izbora Toninu Piculi. No SDP-ov poraz nije toliko drastičan koliko je mogao biti, zato Zoran Milanović sigurno ima još poteza koje može odigrati. On je, zapravo, u sličnom položaju kao Jadranka Kosor nakon odlaska Ive Sanadera. Da bi opstao, morat će pokušati isprovocirati kaznjeni progon protiv drugoga jakog čovjeka stranke, dakle smijenjenog ministra Slavka Linića. A nisu isključena ni neka nova približavanja uobičajenih parlamentarnih izbora, primjerice Mireli Holy. Doduše, možda s novim šefom SDP-a.

Dodatne su spoznaje europskih izbora da su Laburisti završili svoju političku misiju, da HNS odumire s aktualnim mandatom Kukuriku koalicije, da HDSSB gubi političku supstanciju. Pokazali su i da je još moguće medijski kreirati političku opciju koja će dobiti znatan broj glasova, nerazmjeran političkoj snazi. Primjerice, Orah Mirele Holy, od kojega se sada umjetno pravi po tko zna koji ‘treći put’, uspjeh može zahvaliti medijima. Mogao je to mjesto dobiti i Nacionalni forum Nikice Gabrića da nije preostro krenuo na Zorana Milanovića, previše korelirao s Ivom Josipovićem i prekasno otišao na pomirbeni ručak u Tač. Za to je kažnjen medijskim bojkotom na koji se dotad nije naviknuo i izgubio je ‘rejtin’. Jednako kao Orah mogao je s desne strane političkog spektra proći Savez za Hrvatsku, ali i on je bio medijski ignoriran jer bila bi to prevelika pobjeda desne opcije i prevelik poraz vladajuće koalicije, što se izbjegava u kontroliranim izbornim modelima kakav je bio na djelu i na ovim izborima.

A najvažnija je spoznaja ovih izbora da neće biti istinskih promjena dok se umjesto jasnih programa izborne pobjede mogu graditi na nejasnim koalicijama. I dok birači ne odluče izaći na birališta i – birati.