Tvrtke počele sklanjati dobit u temeljni kapital

Najava smanjenja izuzeća od poreza na dobit sve više tvrtki motivira da dobit odmah reinvestiraju u povećanje kapitala. Do 2015. možda ostanu i bez te mogućnosti.

D a bi izbjegle plaćanje poreza na dobit, tvrtke su počele ‘upumpavati’ dobit u temeljni kapital. Hrvatski Telekom, Plodine, Belupo i Hoteli Cavtat u proteklom su mjesecima povećali temeljni kapital i tako se spasili od plaćanja poreza na dobit od nemalih 20 posto. Posljedično, 826 milijuna kuna dobiti koju su te četiri tvrtke pretvorile u kapital znači 165 milijuna kuna manje u državnom proračunu. Prema procjenama stručnjaka, trend povećanja kapitala i zadržavanja dobiti nastavit će se ove i iduće godine, za koju je planirano djelomično uklanjanje olakšica na reinvestiranu dobit.

Od 2015. od poreza na dobit više neće biti izuzeta ulaganja u obrtna sredstva, nego samo dobit koja se reinvestira u dugotrajnu imovinu i temeljni kapital. Logika kojom se pritom vodio bivši ministar financija jest da je predstečajnim nagodbama oslobodeno dovoljno novca za normalno financiranje obrtnih sredstava u većini gospodarstva. Računa se na to kako će se djelomičnim uklanjanjem olakšica u proračun sliti dodatnih 500 milijuna kuna od poreza na dobit.

Osim što su uštedjele respektabilne iznose, uprave višu kapitaliziranost planiraju iskoristiti za razvoj poslovanja. Zvonimir Mršić, šef Podravke, nakon dokapitalizacije Belupa rekao je da 45-postotno povećanje kapitala stvara pretpostavke za daljnji rast cijele Grupe Podravke, osobito na stranim tržištima. Davor Tomašković, šef HT-a, u pozivu na glavnu skupštinu objasnio je dioničarima da će reinvestiranjem dobiti u kapital pokušati promijeniti trend pada poslovnih rezultata i dugoročno osigurati vrijednost dioničarima.

Iako uprave tvrde da su odluke o povećanju temeljnoga kapitala korak u nove investicijske cikluse i jačanje vlastitih položaja, porezni stručnjaci ne dvoje o motivima tih poteza. Porezni stručnjak Ivan Idžoštić kaže da zadržavati dobit mogu samo društva koja nemaju gubitke iz prijašnjih godina ili prenesene gubitke koji nisu pokriveni.

Na takve odluke tvrtki nije utjecala najava promjene pravila plaćanja poreza u jednom dijelu, nego strah da ni tu opciju poslije možda neće moći iskoristiti, kaže Idžoštić. Ekonomski gledano, potpuno je svjedočno hoće li dobit postati zadržana dobit ili će se pretvoriti u kapital jer je u oba slučaja riječ o vlastitom novcu. Prema Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, jedan je od pokazatelja financijskog zdravlja tvrtke omjer gubitka i temeljnoga kapitala, pa viši udio vlastitog kapitala postaje vrlo važan.

Tvrtke koje mogu zadržati dobit vjerojatno će iskoristiti tu mogućnost jer tako poboljšavaju bazu adekvatnosti kapitala, dakle i likvidnosti, odnosno neto novčani tok, objašnjava Idžoštić.

Nikad nije bilo jedinstvenog tumačenja poreznih olakšica pri reinvestiranoj dobiti. Prema jednom od objašnjenja, da dobit ne bi bila oporezovana, treba uzeti zarađeni novac i potrošiti ga, primjerice, na kupnju radnog stroja. Tek tako potrošeni iznos postaje olakšica, no pitanje je koliko takva praksa ima smisla. Naime, novac koji ostaje u tvrtki ne bi trebao biti tuđa briga jer je to dodatan administrativni i operativni teret, smatra Danko Sučević, vlasnik Infokorpa.

Prema njegovim riječima, dobit i novac na računu nisu jedna te ista stvar. Tvrtkina dobit vrlo često egzistira samo kao stavka u računu dobiti i gubitka. Kao rezultat poslovanja dobit ne mora biti u toku gotovog novca. Prije svega, ona je knjigovodstvena stavka koja je u trenutku nastajanja već uložena u nešto ili se očituje u većim tvrtkim potraživanjima, većim zalihami ili većoj imovini. Najsretnije rješenje za poduzeća bilo bi da se zadržana dobit uopće ne oporezuje te da se porez na dobit obračunava pri isplati. S gledišta poduzetnika dobit se može izvući iz tvrtke i uložiti u drugi posao, no najveći povrat i najveća korist ostvaruju se zadržavanjem dobiti.

U pretvaranju dobiti u temeljni kapital postoji i znatan trošak revizije. Za revizora je i to posao visokog rizika jer većina manjih tvrtki koje posluju s dobiti nije revidirana. Takvim poduzećima revizija nije zakonska obveza, nego samo žele pribaviti dokumentaciju potrebnu za prijavu dobiti na sudu. Pritom poduzetnici traže najjeftinije rješenje iako je prva revizija najskuplja – njezina cijena pada s godinama obavljanja revizije. Tu je i trošak registracije na sudu pa se ukupni troškovi zadržavanja dobiti mogu popeti i do 40.000 kuna, a najmanje su bar 20.000 kuna.

Povećanje temeljnoga kapitala ne utječe previše na percepciju kreditora. Ukupni kapital sastoji se od osnivačkoga kapitala i zadržane dobiti, a banke su katkad kreditirale tvrtku uz uvjet da se dobit zadržava na računu. Banke više zanima povrat na kapital.

Ako na snazi ostanu zakonski propisi u sadašnjem obliku, Sučević očekuje da će poduzeća nastaviti pretvarati dobit u temeljni kapital.

Poduzetnici će zadržavati više dobiti. Iz poduzetničke perspektive to je svakako dobro, no iz kuta države zadržavanje dobiti nije dobro jer umanjuje porezni prihod. Ipak, dobra država nastoji ostaviti što više novca u gospodarstvu, zaključuje.

Iako je naizgled svejedno hoće li tvrtka zadržati dobit ili će je pretvoriti u kapital, ta odluka može izazvati sukob između dioničara i uprave. U teoriji, dioničari se brinu za svoj profit, a posao je uprave ojačati tvrtku. No najavljeni porezni promjene, češće oporezivanje neinvestirane dobiti, barem bi u ovoj godini mogle utjecati na to da dioničari, odnosno skupštine trgovačkih društava, s više blagonaklonosti gledaju na prijedloge (mudrih) uprava da se lanjska dobit umjesto u dividende preusmjeri u jačanje kapitala.