Državni nekretninski fond novi je mogući eliksir za spas gospodarstva. Plan je da država prenese u njega dio državne imovine, a banke bi u jednakom omjeru u fond prebacile svoja nenauplativa potraživanja od tvrtki te zauzvrat dobile dionice. Tako bi očistile bilancu, a tvrtkama bi se omogućio nastavak rada. Iako do provedbe toga ‘plana B’ ima još podosta nejasnoća, zanimljivo je da se tvrdi kako bi taj fond bio mnogo pravedniji od predstečajnih nagodbi. Još je zanimljivije da je tu ideju ovih dana promicao upravo Boris Lalovac, koji je u međuvremenu fotelju Linićeva zamjenika zamijenio ministarskom. Stoga se možemo zapitati hoće li nekretninski fond zamijeniti predstečajne nagodbe, barem u Vladinu medijskom forsiranju.
Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će se poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli i politička doktrina Franje Tuđmana te veliko djelo Gojka Šuška. Te rečenice iz subotnjega govora na stranačkom skupu branitelja Tomislav Karamarko poslije je relativizirao i ustvrdio da je to ‘izvađeno iz konteksta’. No dobro, glavno da smo shvatili poruku. Šef HDZ-a i aspirant na premijersku fotelju ne bi nam samo zabranio da pišemo nego i da mislimo svojom glavom na javnoj sceni. Ovako otvoren poziv na lobotomiju nisam čuo ni od najzadrtijih komunističkih političara iz vremena ‘hrvatske šutnje’ s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.
U sjeni Linićeve smjene otvorila se još jedna, manje eksponirana i eksploatirana, ali jednako dvojbenica dionica priče o odnosu između državnoga i privatnoga. Dočasnik HV-a Ante Božić Jokić slučajno je uhvaćen ‘u fušu’ jer je skrivio prometnu nesreću vozeći po Italiji autobus za privatnu tvrtku. Nekoliko dana prije otkriveno je da Damir Cimer, savjetnik potpredsjednice Vlade Opačić, zadužen za ‘outsourcing’, ima privatnu tvrtku koja je registrirana i za čišćenje koje on predlaže ‘autorsirati’ iz državnog sektora. I on se sâm – gle čuda! – iznenadio kad je to pročitao u novinama. Nedavno je Linićev pomoćnik Branko Šegon morao otići zbog sukoba interesa – njegova tvrtka dobila je vrlo povoljan kredit od HBOR-a. A na slučaj iz ‘trajnog prezenta’ koji omogućuje liječnicima da rade usporedno za državu i za privatnog poslodavca podsjetio me Nikica Gabrić u intervjuu za ovaj broj Lidera. Pa i ja bih volio da me Milanović plaća da prijepodne sastavljam Vladina priopćenja i pišem mu panegirike, a da poslijepodne mogu pisati za privatne novine i derem premijerove poteze. Očito, odlučio sam se za ovo drugo. Tako bi se i državni dužnosnici, ali i službenici, liječnici, profesori… trebali opredijeliti – za rad u sigurnoj državnoj službi ili za rizik slobodnog tržišta. U Hrvatskoj te dvojbe, nažalost, nema. Svatko se, ako ima ikakvu mogućnost, želi uhljetiti na državnim jaslama, poput novokomponiranih radnika seljaka. To je sigurnije, a i uglavnom bolje plaćeno. Državni dr. Jekyll u jutarnjoj šihti može ljenčariti do mile volje, a popodne se pretvara u opasnog i poduzetnog Mr. Hydea. Sve dok autobus ne skrene u jarak i dok netko ne izgubi život.
Ako će netko ikada dodjeljivati nagradu za tehnologiju ulaska na novo tržište, laureat bi u Hrvatskoj svakako trebala biti IKEA. Od toga da je država zbog njezine prodavaonice premjestila naplatne kuće u Ivanjoj Reci do šušura koji je izazvala natječajem za radna mjesta; uredno je također obavještavala javnost o svakom potezu na gradilištu, pa tako i o tome da je ‘Ikea pod krovom’. Sad je objavila i da je počela puniti skladišta robom. I mediji to uredno bilježe. Guta to, silom prilika i s knedlom u grlu, i 9000 zaposlenih u industriji namještaja, pa i onih 600 iz Spačve koji su trenutačno pribijeni na stup srama…
