Za razliku od sigurnosnih sustava namijenjenih zaštiti od vanjskih upada, sustav sprečavanja gubitaka podataka ili DLP namijenjen je ponajprije sprečavanju curenja podataka iznutra. Pitanje isplativosti njegova uvođenja nikako nije trivijalno jer mnogi iz lanca B2B moraju posegnuti za njim.
Svjetski stručnjaci za sigurnost u posljednje vrijeme sve češće rabe termin DLP, skraćenicu engleske sintagme Data Loss Prevention, kojom upozoravaju na to da treba spriječiti gubitak podataka. Ustanove i tvrtke zakonom su dužne čuvati povjerljivost osobnih podataka klijenata. Je li baš uvijek tako? S obzirom na to da su zbog trendova sve veći, pomoć specijaliziranih tehnoloških rješenja DLP-a gotovo je nezaobilazna.
Mnoge tvrtke i ustanove imaju zbirke osobnih podataka i dužne su provoditi tehničke, kadrovske i organizacijske mjere za njihovu zaštitu. To je potrebno kako bi se zaštitile od slučajnoga gubitka ili uništenja ili pak od nedopuštenog pristupa, promjene, objavljivanja ili druge smišljene kibernetičke diverzije.
Budući da su u ovome dobu informacije najveća vrijednost u poslovanju, odgovarajuće ih zaštiti glavni je interes svake tvrtke. Osim što su njihov gubitak ili krađa mjerljiv materijalni gubitak, prav(n)a je zaštita regulirana i svom silom odgovarajućih ‘fiškalija’: zakona, dokumenata, propisa, regulative, standardima (Zakonom o tajnosti podataka, Zakonom o zaštiti osobnih podataka, PCI DSS-om, HNB-ovom odlukom o primjerenom upravljanju informacijskim sustavom, Zakonom o informacijskoj sigurnosti itd.).
