Gastarbajteri novoga kova

Putničkim agencijama na naplatu je stigao obračun poreza za prvo tromjesečje i neke od njih prilično su se iznenadile. Od prvoga srpnja, otkad je Hrvatska ušla u EU, agencije koje organiziraju putovanja unutar EU plaćaju porez prema stopi od 25 posto, što do tada nisu morale.

• Naša realizacija prometa u prva tri mjeseca bila je ove godine za petnaest posto manja nego lani, a porezne su se obveze utrošile. Taj teret nismo prebacivali na kupce zbog slabe kupovne moći. Plaćamo jednu od najvećih poreznih stopa u Europi, a među najslabijim smo kupovnim tržištima. Bilo bi realno da plaćamo povlaštenu turističku stopu od trinaest posto, koliku imaju hotelijeri – žali se Ivan Pukšar, vlasnik agencije Kompas Zagreb čije su se porezne obveze u prva tri mjeseca 2013. bile 138 tisuća kuna, a sada su 376 tisuća.

Visina poreznih davanja nije jedini problem. Otkako su novi propisi stupili na snagu, agencije još ne znaju obračunavaju li porez ispravno, a i porezni savjetnici ne mogu se uskladiti. Željko Trezner, direktor Udruge hrvatskih putničkih agencija, kaže da unutar EU nitko ne primjenjuje sniženu stopu PDV-a. – Zabrinite su uglavnom velike agencije koje se bave outgoing-putovanjima, no na to su trebale unaprijed računati. Istina je da porezni savjetnici ne razumiju specifičnosti poslovanja putničkih agencija. Riječ je o posebnom postupku koji je ujedno najkompliciraniji postupak oporezivanja u EU. UHPA je organizirala konzultacije za porezne savjetnike, no pojavio se samo jedan – tvrdi Trezner.

Najviše nedoumica stvara se pri oporezivanju paket-aranžmana, kad se primjenjuje poseban obračun oporezivanja. Ako je agencija samo posrednica u bukiranju smještaja, primjenjuje se redovita stopa od trinaest posto; međutim, ako objavi katalog s, primjerice, dodatnim uslugama osiguranja, oporezuje se prema stopi od 25 posto. Agencije to ne znaju objasniti poreznicima, a poreznici ne znaju odgovoriti na pitanja agencija.

Nekoliko nam je poduzetnika u posljednje vrijeme reklo da su im poslovne banke odbile dati kredit iako su imali jamstvo Hamag Investa. U toj instituciji priznaju da banke mogu, pogotovo u slučajevima malih poduzetnika koji posluju kraće od dvije godine, odbiti kreditiranje, ali i da je postotak odbijenih samo pet posto.

• Pismo namjere vrijedi šest mjeseci i poduzetnik ima dovoljno vremena zatražiti kredit od druge banke bude li odbijen u prvoj. Broj odbijenih na kraju vrlo malen – kažu u Hamag Investu.

Održavanjem Glavne skupštine Croatia osiguranja odigran je posljednji čin u preuzimanju tog osiguravatelja koje provodi Adris grupa. Logično, predsjednikom NO-a Croatia osiguranja imenovan je Ante Vlahović, a njegov izbor za predsjednika Uprave CO-a pao je na Sanelu Volarića, donedavnom zamjeniku regionalnog člana Uprave za operacije Allianza sa sjedištem u Münchenu. Osim Volarića u novoj će upravi biti Nikola Mišetić, dosadašnji direktor razvoja u Adrisu, i Andrej Koštomaj, koji dolazi iz regionalnoga Googlea. Dosadašnji predsjednik Uprave Krešimir Starčević i član Uprave Ivan Fabijančić odlaze iz CO-a.

Ekspati nisu samo hrvatska pojava. Riječ je o izvrsnome stručnom kadru bilo koje države koji privremeno ili trajno ode u inozemstvo za razliku od drugih emigranata, prosječno kvalificiranih radnika.

Prije godinu dana Gordan Maras, ministar poduzetništva i obrta, tijekom službenog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama sastao se i s iseljenim Hrvatima te ih pozvao investirati u Hrvatsku, a pripadnike druge i treće generacije i na povratak u domovinu djedova i očeva. Nije prvi hrvatski dužnosnik koji je to učinio, ali iseljeni Hrvati, tradicionalno nostalgično odani domovini, ipak vrlo malo investiraju u Lijepu Našu, a još manje ih se odlučuje na povratak.

Teško će se, primjerice, iz Kanade vratiti u domovinu, u kojoj je gotovo 400 tisuća nezaposlenih, a u idućih deset godina isto toliko novih radnih mjesta otvoriće se u kanadskoj pokrajini Alberta. Usput, Thomas Lukaszuk, ministar poslova, kvalifikacija, obuke i rada te kanadsko-pokrajinsko posredstvom hrvatskih medija poručuje da će posla biti i za Hrvate pa neki već ‘pakiraju’ kovčege.

Bilo bi izvrsno kad bi u Lijepoj Našoj bilo posla za sve nezaposlene, potomke iseljenih Hrvata, te ulagače poput bogate čileanske obitelji Lukšić, koja se poduzetnički angažirala u Hrvatskoj, ali u ovome tekstu više ćemo se baviti trenutačnim hrvatskim fenomenom ‘odljevom mozgova’, odnosno novim gastarbeiterima ili prema globalnoj terminologiji – ekspatima.

Riječ je o intelektualnoj i znanstvenoj eliti koja radi na najvažnijim svjetskim istraživanjima u najpoznatijim svjetskim laboratorijima ili u najvećim kompanijama poput Facebooka, Googlea… Ekspati nisu samo hrvatska pojava, riječ je o izvrsnom stručnom kadru bilo koje države koji privremeno ili trajno odlazi u inozemstvo, za razliku od ostalih emigranata, prosječno kvalificiranih radnika.

Iako na svjetskom tržištu rada raste nezaposlenost, poslodavci se ‘trgaju’ za ekspatima, čije znanje, ideje i kreativnost tvrtkama jamče inovativnost, konkurentnost i visoki profit.

Njihove matične zemlje imale bi iznimno veliku korist od angažmana ‘prebjega’ koji svoje znanje i usluge prodaju u zemljama Europske unije, SAD-u, Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Kataru, UAE-u, a odnedavno i u Kini. Ekspate kao neiscrpljiv zlatni rudnik prepoznale su najrazvijenije države, čak i mnogo-ljudna i donedavno samozatajna Kina, koja poput Engleske i nekih drugih država želi vratiti svoje stručnjake iz inozemstva. No zasad te namjere najlakše ostvaruje Izrael, što se itekako vidi u snazi gospodarstva te države.

Hrvatska, nažalost, samo površno medijski poprati svjetski uspjeh svojih ‘odbijenih’ državljana, a nema ni volje, ni želje, iskoristiti njihov potencijal. Kako drukčije, primjerice, shvatiti odustajanje od primanja hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića, molekularnog biologa, za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iako ga je u članstvo 2010. godine primila Leopoldina, najstarija akademija prirodnih znanosti u svijetu.

Profesor Đikić znanstvenik je svjetskoga glasa, koji je kao najbolji student u generaciji diplomirao prije roka na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, doktorirao u SAD-u, a karijeru nastavio u Njemačkoj kao voditelj laboratorija u Ludwigovu institutu za istraživanje raka na Sveučilištu Uppsala. Na međunarodnom natječaju 2002. godine Đikić je izabran za profesora na Medicinskom fakultetu Goetheova sveučilišta u Frankfurtu u Njemačkoj. Kao voditelj grupe za molekularnu signalizaciju Instituta za biokemijsku sveučilišta Goethe profesor Đikić je otkrio 2004. mehanizam zaštite stanica organizma od karcinoma. To mu je otkriće priskrbelo nagradu Američkog udruženja za istraživanje raka.

No znanstveni rad profesora Đikića više je puta nagrađen najprestižnijim nagradama: 2000. godine njemačka zaklada Boehringer Ingelheim dodijelila mu je nagradu u konkurenciji znanstvenika mladih od 35 godina, 2002. primio je nagradu švedske zaklade Alekx K. Fernstrom za otkrića o faktorima rasta i njihovim receptorima, a istraživačka zaklada Deutsche Forschungsgemeinschaft nagradila ga je 2012. najprestižnijom njemačkom znanstvenom nagradom Gottfried Wilhelm Leibniz za 2013. vrijednom dva i pol milijuna eura… Bilo ih je još, a posljednju u nizu nagrada Đikić je dobio prošle godine od njemačke zaklade Ernst Jung za medicinu.

Profesor Đikić objavio je više od stotinu znanstvenih radova, a pokušao je i volontirati kao voditelj Laboratorija za molekularnu biologiju tumora u MedILS-u u Splitu, ali profesio-

Propast velikih ‘privatizacija radi privatizacije’ u vremenu koje nije naklonjeno prodavačima upućuje na potrebu za promjenom modela. Kvalitetno restrukturiranje trebalo bi prethoditi privatizaciji. Pa ako država za to nije sposobna, restrukturiranje bi trebalo precizno odrediti u kupoprodajnom ugovoru i sa žestokim penalima za neispunjavanje obveza.

Ekonomski stručnjak Željko Lovrinčević veli da ovo što se sada radi nije čak ni prodaja, ni privatizacija, nego rasprodaja. Zemlje koje su stjerane u kut zbog fiskalnog deficita rade upravo to – rasprodaju svoju imovinu. Oni koji takvih fiskalnih problema nemaju, ne privatiziraju jer su cijene preniski i radije uzimaju kredite zbog niskih kamatnih stopa.

• Nijedna bolještojeća zemlja ne prodaje ni telekome ni energetiku ni banke, a kada su prodavali, cilj im je bio podići učinkovitost tim tvrtkama kako bi bile konkurentnije. Na privatizacijskoj sceni ostali su samo oni koji se ne mogu jeftino zadužiti, a to su Španjolska, Grčka, Italija, Hrvatska… Hrvatska ne može računati na blagodati niskih kamata, imamo najveću premiju na rizik, čak ni rasprodaja ne privlači kupce pa državi ostaje ono što i radi: brutalno uzimanje od privatnog sektora raznim porezima – govori Lovrinčević, dodajući da je alternativa koja i psihološki zvuči ljepše JPP ili neki oblik koncesije, ono što se daje na korištenje 50 godina i više. To de facto nije privatizacija, ali de jure jest.

U Hrvatskoj, pričaju i menadžeri i stručnjaci za restrukturiranje u PwC-u Hrvatska Ivan Bavoš i Emanuel Tutek, u trenutačno teškom stanju gospodarstva, država se koristi privatizacijom.

Interes za sudjelovanje u privatizaciji HPB-a iskazale su tri banke: OTP, Erste i Splitska banka. U neobvezujućim je ponudama OTP banka za 99,13 posto HPB-ovih dionica nudila cijenu od 92,2 milijuna do 118 milijuna eura, Erste 130,2 milijuna eura, a Splitska banka nije ni poslala neobvezujuću ponudu. Na kraju je samo Erste banka poslala obvezujuću ponudu, no s obzirom na to da su onde ocijenili da HPB ima previše tužbi i plasmana koje treba pokriti, ponudili su manje – 905,71 kuna za dionicu, što je 232,29 kuna manje nego u neobvezujućoj ponudi. Zbog mnogo niže cijene od očekivane Vlada je ponudu odbila. Zasad se odustalo od privatizacije.

Iako se neslužbeno moglo čuti da je za prodaju 49 posto dionica nacionalnog avio prijevoznika bila zainteresirana indonezijska Garuda te još neke tvrtke iz Kine i Azije, nije stigla nijedna ponuda. Pretpostavlja se da je kamen spoticanja bila upravo visina vlasničkog udjela koji se nudio. Naime, prema pravilima EU, zainteresirani strateški partner koji dolazi iz EU može kupiti više od 50 posto udjela, a ako dolazi izvan EU, do 49 posto. Uskoro se očekuje drugi krug natječaja (ili Zakon o privatizaciji CA) i u Vladi se nadaju da će ulagati u obzir da je CA 2013. nakon niza godina napokon imao pozitivne rezultate poslovanja.

Od sedam ponuditelja za kupnju 75-postotnog udjela u HŽ-u Cargo na pozivni natječaj stigle su samo tri ponude. Vlada je samo onu rumunjsku kompaniju Feroviar, članice Grampet grupe, ocijenila valjanom. Međutim, pregovori su prekinuti. Rumunjima se zamjerilo što nisu osigurali dokaze da mogu pribaviti zamjenjska jamstva za vrijedeca državna. Oni su pak željeli da država na sebe preuzme trošak zbrinjavanja viška radnika, tražili su još jedno dubinsko snimanje, a kao zapreke istaknuli su nejasan pravni status imovine, nepotpune informacije iz HŽ-a Cargo, povećanje dugova… Zasad se od prodaje odustalo, radi se na restrukturiranju.

Nedavni pokušaj pronalaska strateškog partnera za Petrokemiju, nekada najpoželjniju hrvatsku udavaču, neslavlju je propao. Iako su se pojavila tri potencijalna partnera, austrijski Borealis, mađarski Bige Holding i češki Agrofert, kad su ušli u dubinsko snimanje, svi su odustali. Kamen spoticanja bilo je stanje u tvrtki i na tržištu umjetnih gnojiva, cijena plina, ali i vlasnički udio. Očito im 51 posto udjela nije bilo dovoljno. Sada će, ipak, država pripremiti Petrokemiju za preživljavanje pa tek nakon restrukturiranja, dokapitalizacije i revidiranja ugovora o plinu ponovno tražiti strateškog partnera.