STEČAJEVI DAB ima novca za sanaciju samo još jedne banke

Stečaj Ilirija banke ušao je u šesnaestu godinu. Stečajevi su predugi i preskupi – deset slučajeva stajalo je gotovo 464 milijuna kuna. Stečajnim upraviteljima u interesu je da što dulje dobivaju naknadu. Problem je i notorna sporost sudstva. Nažalost, bankarski sustav ne poznaje model predstečajnih nagodbi, koje su u realnom sektoru znatno ubrzale proceduru.

Stečaj Gradske banke Osijek bliži se kraju! To je još potkraj 2007. u Lideru najavio stečajni upravitelj Večeslav Rački (74). Sedam godina poslije stečaj još traje, samo što Rački više i ne spominje mogući završetak postupka. No Gradska banka nije usamljeni primjer. Prema HNB-ovim podacima, u stečaju je deset banaka, a najdulje, od 6. travnja 1999., traje stečaj Ilirija banke. Na životu je još i Glumin banka, koja je u stečaj otišla 1999. Na popis stečajaca došla su i dva svježa slučaja, Credo i Centar banka. Troškovi stečajeva – prava sitnica! Prema pisanju Večernjeg lista i podataka s trgovačkih sudova, na stečaj deset banaka otišla su gotovo 464 milijuna kuna.

U tom su iznosu osim nužnih pravnih naknada za tisuće otvorenih sudskih sporova i plaće zaposlenih, respektabilne plaće upravitelja, reprezentacija, vozači, cestarine i gorivo. Najveći profiter među stečajnim upraviteljima upravo je Rački, koji je od 1999. do danas zaradio 4,5 milijuna kuna bruto ili gotovo dva milijuna više od onoga što mu po zakonu pripada. U siječnju ove godine stečajni sudac Ante Galić zabranio mu je daljnje isplate, na što se Rački žalio, za njega troškovi nisu sporni. – Primio sam neto naknadu od 2,2 milijuna kuna, što odgovara mjesečnom prosjeku od 12.000 kuna. U odnosu na unovčenu masu i trajanje stečaja smatram to primjerenim. Svi me pitaju zašto stečaj tako dugo traje, a nitko ne pita zašto je do njega došlo – izvlači se Rački.

Stečajni upravitelji banaka ne žele da unovčavanje imovine bude brzo gotovo jer, osim što primaju naknadu, dobivaju postotak od svake uspješne prodaje imovine. Svaki stečaj zapravo je likvidacija, kaže nam anonimni bankar. Najveća vjerovnica svih banaka u stečaju jest Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB), koju vodi Marija Hrebac. DAB, prilično nepoznat široj javnosti, stekao je medijsku ‘slavu’ početkom 2012. nakon što je u stečaj otišla Credo banka. Njegov je posao isplati osigurane štedne uloge građana. Do ulaska u Europsku uniju maksimalno je osiguranje bilo 400 tisuća kuna, a od prvog srpnja prošle godine taj je iznos narastao na 750 tisuća. Novac potreban za isplatu DAB-u uplaćuju sve domaće banke, pa je pogrešno misliti da ti troškovi idu na teret državnog proračuna.

Međutim, kad bi u stečaj otišla još koja banka, DAB-ov kapacitet mogao bi biti prenetegnut pa bi se za isplate moralo zagrabit u državnu blagajnu. Iako se šuška da bi stečaj još jedne ‘Centar banke’, bio dovoljan da preopterećen DAB-ov proračun, znali kažu da nema razloga za paniku. Novac poreznih obveznika bit će i bolje zaštićen novim zakonom o kreditnim institucijama kojim se za banke uvode četiri zaštitna sloja: za očuvanje kapitala, protuciklički, sloj za strukturni sistemski rizik te sloj za globalne i sistemski važne kreditne ustanove. Prema tome zakonskom prijedlogu, ako ne bi uspjela sanacija na teret vlasnika i vjerovnika, u sanaciju bi se uključili rezervni fondovi, a tek onda proračun. Zbog moralnog haza rada ne postoji ni mogućnost predstečaja za banke jer bi se otpisom dugova problematičnima poslala pogrešna poruka.