Velika koalicija? Da, ali ne bez jasnoga gospodarskog modela

Zoran Milanović nije kandidat za veliku koaliciju. Iznimno je važno tko će biti nasljednik, hoće li biti spreman i hoće li imati dovoljno slobode da prije promijeni SDP i pripremi ga za to.

Na koju je to veliku koaliciju Karamarko uopće mislio? Da nije to bila manja šarena koalicija Karamarko – Čačić – Gabrić? Ali u takvu manju veliku koaliciju europski partneri dviju najvećih hrvatskih stranaka ne vjeruju osobito.

U modu se opet vraća velika koalicija. Nakon što je još nedavno preko visokih izvora zamjerao Davoru Šteru zbog zajedničke inicijative s Toninom Piculom u vezi s BiH u Europskom parlamentu, Tomislav Karamarko ovih je dana, neočekivano, javno izrazil spremnost za veliku koaliciju s ljevicom. Ne precizirajući tko bi bio taj lijevi koaličijski partner i podcrtavši da u interesu gospodarske održivosti zemlje neće biti izbirljiv u izboru partnera. Politički model velike koalicije kao izlaz iz gospodarskog urušavanja u Lideru je promoviran prije više godina, još u vrijeme vlade Jadranke Kosor, kao najbolji oblik političkog upravljanja državom za teške odluke i suštinske gospodarske reforme. Činilo se da smo na dnu i da je baš trenutak za političku odgovornost. No u trenutku kada je SDP možda i bio spreman za takvo rješenje, HDZ nije bio zainteresiran, kasnije to nije bilo u interesu ni HDZ-u, koji nije htio dijeliti zasluge za ulazak u EU, a ni SDP-u, koji je išao prema punome mandatu Kukuriku koalicije.

I od dna ima niže. U međuvremenu, nakon nepune dvije i pol godine mandata Kukuriku koalicije, pokazalo se da i od dna ima niže, da i od lošeg ima gore. Hrvatska gospodarski ubrzano tone i bilo je pitanje vremena kada će se na dnevnom redu opet naći – velika koalicija. Tim više što se taj oblik političkog upravljanja pokazao u Njemačkoj vrlo uspješan za provedbu gospodarskih reformi i za gospodarsku konsolidaciju. A Njemačka je, znamo, uime EU svojevrsni hrvatski tutor u provedbi mjera za zaustavljanje gospodarskoga kolapsa, a preko europskih socijalista i europskih pučana ima i znatan utjecaj na dvije najveće stranke – SDP i HDZ. Velika koalicija je vrlo racionalna opcija u sadašnjem stanju hrvatskoga gospodarskog slobodnog pada. I to upravo onakva velika koalicija kakva je lani napravljena u Njemačkoj između konzervativne koalicije CDU-CSU i lijevog SPD-a, pri čemu su i birači CDU-a i SPD-a još prije izbora znali da ih poslije najvjerojatnije čeka koalicija ključnih političkih oponenata i stekli uvjerenje da je baš takva kombinacija jamac daljnje konsolidacije i razvoja.

Kad je o Hrvatskoj riječ, sad je već bjelodano da će neka nova vlada koja će se nakon parlamentarnih izbora, ma kada bili, sučeliti s dubinom gospodarskog ponora, morati postići politički konsenzus o strukturnim reformama. U velikoj koaliciji to je najjednostavnije. Ali u hrvatskom slučaju nije dovoljno postići politički konsenzus, već je nužno prethodno postići konsenzus o promjeni gospodarskog modela koji se još uvijek svodi na zakulisnu dogovornu ekonomiju, koja se manifestira kao visokokoruptivna ekonomija, neprijateljska prema poduzetništvu. Naš problem nije nedostatak političkog dogovora, već višak zakulisnih političkih aranžmana, čija je svrha zarotirati političare i ostaviti anakroni i koruptivni gospodarski model netaknut. Pitanje je mogu li taj model promijeniti ljudi koji su nastali kao proizvod toga starog sustava dogovorne ekonomije i dogovorne demokracije?

Jedna enigma već je riješena. Zoran Milanović nije kandidat za veliku koaliciju. Jer on sasvim izvjesno politički neće preživjeti sljedeće parlamentarne izbore. Iznimno je važno tko će biti nasljednik, hoće li biti spreman i hoće li imati dovoljno slobode da prije promijeni SDP i pripremi ga za veliku koaliciju. Tomislav Karamarko, koji je naglas izgovorio ideju o velikoj koaliciji, vjerojatno u tom modelu vidi i mogućnost za vlastiti opstanak na čelu stranke nakon parlamentarnih izbora. Ali i aktualni HDZ treba pripremiti za veliku koaliciju. Pitanje je može li to učiniti Tomislav Karamarko? Pitanje je i na koju je to veliku ideološki raznorodnu koaliciju Karamarko uopće mislio? Da nije to bila manja šarena koalicija Karamarko – Čačić – Gabrić uz potporu Bandića i možda Saveza za Hrvatsku ako dotad opstane, koja u domaćim političkim koloarima još uvijek slovi kao preferirana opcija formiranja post-kukuriku vlasti. Ali u takvu manju veliku koaliciju europski partneri dviju najvećih hrvatskih stranaka ne vjeruju osobito. Dobro je da je upravo Karamarko, dovoljno rano, na stol stavio ponudu velike koalicije. No razgovori o velikoj koaliciji postat će ozbiljni tek nakon što predstave gospodarski model toga koaličkog okupljanja. Bez toga se velika koalicija može prometnuti u još jednu veliku političku prijevaru.