Gospodin nije u pravu

Zastaru mogu prekinuti i porezno tijelo i porezni dužnik bilo kakvim aktom prema suprotnoj strani. Ministarstvo financija treba novac, pa je to jedan od načina kako ga ipak spasiti.

Čitateljica Suzana Lucić piše da duguje Porezno upravi (PU) za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Taj dug je još iz 2003. Kako je, prema starom zakonu, prošao rok od deset godina nakon čega nastupa zastara, čitateljica je otišla u PU podnijeti zahtjev za zastaru. Uvjerena da će se na taj način riješiti duga nije ni slutila da je u PU-u i dalje tretiraju kao poreznom dužniku. U PU-u su joj lani rekli da zastara nije nastupila jer joj je još 1. srpnja 2009. poslana opomena te od tada teče novi rok zastare. Ove je godine njezin dug reprograminiran.

• Navaljivali su u PU-u da moram ići na reprogram iako dug nemam otkud plaćati. Da stvar bude još zanimljivija, gospodin koji radi u Poreznoj i koji je glavni tvrdi mi da nema veze to što sam primila opomenu, jer to ne mijenja rok zastare te da ako se Porezna ne uspije naplatiti tijekom 10 godina, nastaje zastara – piše čitateljica i pita što joj je dalje činiti.

Sličan slučaj ima i čitatelj kojemu je zastara počela s 1. siječnja 2010. Imao je rješenje o ovrsi koje iz nekog razloga nije provedeno. No prije isteka roka poreznici su mu poslali dopis u kojem su izmijenili jedan detalj rješenja, što je automatski značilo da se zastara prekida i počinje teći nova. Pita je li to moguće jer mu se to čini nelogično.

U članku 95. stavku 1. Općega poreznog zakona piše: ‘Tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjereno na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku.’ U stavku 2. pak stoji da se tijek zastare ‘prekida svakom radnjom poreznog obveznika dostavljenom na znanje poreznom tijelu…’, a u stavku 3. piše da ‘nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.’ Dakle, u naša dva slučaja zastara je prekinuta prema stavku 1. službenim radnjama PU-a, a mogla je biti prekinuta ako je inicijativa došla i od strane poreznog obveznika (stavak 2.). To pak znači da ‘gospodin koji radi u poreznoj i koji je glavni’ i tvrdi čitateljici Lucić da primanje opomene ne mijenja rok zastare nije u pravu. Opomena, dakle, ‘obnavlja’ od početka rok od kojeg teče zastara.

Prije nego nastavim, želim reći da ovdje nismo a priori na strani čitatelja jer ne znamo njihove stvarne razloge neplaćanja obveza državi. Dakle, ovdje samo informiramo čitatelje da znaju kakve im mogućnosti stoje na raspolaganju ili pak opasnosti koje ih vrebaju ako se opuste. No ima i situacija kada poreznom dužniku nastupi zastara, a on iz nekih razloga nema pojma o tome, pa iako ga PU više ni na koji način ne može teretiti, on iz neznanja, ako dođe do novca, podmiri svoj dug. Dogodi li se takvo što u neznanju, a onda dužnik naknadno shvati da nije uopće morao platiti jer je nastupila zastara, nema pravo zahtijevati da mu se novac vrati. Plit će danak neznanju. Vjerojatno bih se i sam nasmijao onome tko to uradi u neznanju. No ako je pak dužnik to uradio svjesno, ja bih svaki takav potez pohvalio. Vrijeme je da počnemo njezovati kulturu plaćanja, bez obzira mogao nas netko pravno goni ili ne. Ali to je druga priča.

Ministarstvo financija treba novac, pa ako ste dužnik koji čeka šansu da nastupi zastara, možete očekivati pismo od PU-a gdje žele ispraviti, primjerice, pogrešno napisan datum. Zastara ide ispočetka.