Dvije i pol godine bahatoga glavinjanja bilo je dovoljno. Čak i za hrvatske političke i ekonomske standarde. Prepotentno komentiranje ocjena da je hrvatska ekonomija jedna od deset najlošijih na svijetu i nakon što je HNB objavio da su direktna strane investicije u Hrvatsku prošle godine s ionako niske razine pale dodatnih nevjerovatnih šezdeset posto, premijer Zoran Milanović morao bi otići. Bilo da sam podnese ostavku bilo da ga vodstvo SDP-a najprije smijeni s mjesta predsjednika stranke, a onda i iz fotelje predsjednika Vlade. I točka.
Milanović je dvije godine igrao samo na kartu investicija. Sad je mantra rezanje deficita, što također neće dati rezultate. Izvoz je hrvatska jedina prilika, ali Milanović ga ignorira.
Edna od najvažnijih stvari u kolumnističko-kroničarskom poslu jest da se ‘teška artiljerija’ ne ispuca prerano. Kad je o praćenju i komentiranju Vlade riječ, to znači da nije mudro prerano tražiti premijerovu ostavku. Međutim, dođe trenutak kad to treba učiniti.
Nakon što je iz londonskoga The Economist stigla ocjena da je hrvatska ekonomija jedna od deset najlošijih na svijetu i nakon što je HNB objavio da su direktna strane investicije u Hrvatsku prošle godine s ionako niske razine pale dodatnih nevjerovatnih šezdeset posto, premijer Zoran Milanović morao bi otići. Bilo da sam podnese ostavku bilo da ga vodstvo SDP-a najprije smijeni s mjesta predsjednika stranke, a onda i iz fotelje predsjednika Vlade. I točka.
Nije ovo nikakvo ‘spašavanje vojnika Rayana’. To što radi Milanovićeva vlada nastavak je glavinjanja nekompetentne (čast pokojoj iznimci) ekipa iz Banskih dvora. Čiji prvi čovjek ni slučajno ne može pogoditi pravi smjer. Rezanje troškova sada je nužno, ali Milanović i ekipa ne razumiju da mogu smanjiti deficit, mogu provesti reforme koje traži Zapad, ali to vrlo vjerojatno neće dati rezultate. Postoje zemlje koje su štreberski odrađile tu zadaću i to nije dovelo investicije i razvoj.
