Home / Edukacija i eventi / MANIFEST O CENZURI

MANIFEST O CENZURI

Simone Hie, s izazovnom muštilkom i slobodarskim idejama, Christine Galindo, fatalnu ženu, po zanimanju učiteljicu, koja mu je spremno ‘kuca’ rukopise na starinskom Remingtonu. Bilo je tu još mnogo veza, neke su se preklapale, a u pravilu su ih pratile brojne intrigе. Svom je dnevničkom zapisu ovaj neumorni ljubavnik povjerio da je trenutačno u vezi s čak četiri žene, a to su Francine, Maria, Catherine te manekenka Mi. Zapis potječe iz godine njegove smrti…

U alžirskom dnevniku ‘Le Soir Républicain’ Camus još 1939. g. objavljuje pod pseudonimom (doživljavamo ga kao da je napisan jučer!) svoj ‘Manifest o cenzuri’ i o ulozi slobodnog novinara. Kaže da slobodni novinar ne očaja i bori se za ono u što vjeruje da je istinito kao da njegovo djelovanje može utjecati na tijek događaja. Ne objavljuje ništa što bi moglo potaknuti mržnju ili izazvati očaj. Sve je to u njegovoj moći. Na putu slobodi izražavanja stoje brojne obeshrabrujuće prepreke: postojanje gluposti, ustrojena malodušnost, agresivna ograničenost. Ustrajnost je u potonjem slučaju kardinalna vrlina. Camus kaže: ‘Teško je danas spominjati slobodu tiska a da vas ne optuže za neumjerenost, ili da ste Mata Hari, ili da vas ne uvjeravaju da ste Staljinov rođak.’

Dakako, svaka sloboda ima svoje granice, jedino ih valja prepoznati. Jednom kad je načelo cenzure makar i prešutno nametnuto, činjenica da jedan list ovisi o raspoloženju i kompetenciji jednog čovjeka ukazuje bolje nego što na stupanj neosviještenosti u kojemu živimo. Jedno od dobrih pravila jest nikad se ne rasipati u suvišnim jadikovkama zbog stanja stvari u kojemu smo se zatekli. Stoga pokušavamo odrediti uvjete i metode pomoću kojih se sloboda i u nevoljnim vremenima može ne samo sačuvati nego i izraziti.

Ako i ne može sve reći, slobodni novinar uvijek može reći ono što ne misli i što smatra da je pogrešno. Vrijednost teksta mjeri se prema onome što kaže, ali i prema onome što ne kaže. Taj je negativna sloboda doista najvažnija ako je znamo sačuvati. Jer ona priprema dolazak prave slobode. Nezavisni list pomaže čitatelju u njegovoj procjeni, odbija propagandu, ukida uvrede, svojim komentarom zasjenjuje uniformiranost informacija – riječju, služi istini u ljudskoj mjeri svojih snaga. I, što je najvažnije, ne služi laži. Tu nužno stičemo do ironije koja je jedinstveno oružje moćnika – slobodnog novinara. Ona upotpunjuje odbijanje ne da bi se odbacilo ono lažno, nego da bi se često govorilo ono što je istinito. Izrečena dogmatiskim tonom istina se cenzurira devet od deset puta. Ista ta istina izrečena u šali cenzurira se tek pet od deset puta. To objašnjava zašto su francuski satirični listovi poput ‘Le Merle’ i ‘Le Canard enchainé’ (u nas npr. ‘Feral tribune’) mogli objavljivati hрабre napise kakve poznajemo. Stoga je novinar u nesretnim vremenima nužno ironičan, iako nerijetko i protiv svoje volje. Ali, istina i sloboda su zahtjevne ‘konkubine’ budući da imaju malo ljubavnika. Takvo se stanje duha, jasno je, ne može uspješno održati bez ustrajnosti. Vrlina je čovjeka, naime, održati se pred svime što ga poriče. Valja, dakle, pokušati s posve novim metodama pravde i velikodušnosti, ali one se iskazuju jedino u već oslobodjenim srcima i u još pronicljivom duhu.