Premijera projekta ‘Aleksandra Zec’ bit će uskoro, 15. travnja. Kakve reakcije priželjkujete, a kakve očekujete? – Projekt “Aleksandra Zec” uz predstavu uključuje i izdavanje dossiera. U njemu se kronološki može pratiti što se događalo s ovom obitelji, kao i kakva je bila društvena klima toga vremena koja je omogućila da ubojstvo obitelji Zec prođe nekažnjeno. Kazalište je za mene prostor razvijanja društvene odgovornosti – kako individualne, tako i kolektivne. Upravo činjenica da je kazališniški daraka u Hrvatskoj o ovom slučaju nikada nije progovoreno najglasnije i najjasnije, govori o tome što i kako hrvatsko glumište misli o njemu i kolika je njegova empatija za naše pobijene sugrađane koji su imali taj peh da su bili krive nacionalnosti. Kao što vidimo, nama se devedesete nikada nisu završile, pa i danas imamo dio ljudi ove zemlje koji smatraju da zbog svog sudjelovanja u ratu mogu terorizirati ostatak njezinih građana, određivati tko i gdje smije ići, tko smije koristiti koje pismo. Sramotno je ovo što se zadnjih dana događa Radi Šerbedžiji. Od ’91., ovo je tko zna koji javni poziv na njegov linč. Jedino što je još sramotnije jest da to nitko od njegovih kazališnih kolega u Hrvatskoj nije javno osudio.
Uglavnom uspijevate izazvati reakcije, uznemiriti duhove, pa moram pitati volite li dizati tlak ljudima? Jeste li i privatno provokator? – Ne doživljavam sebe kao provokatora. Jednostavno, bavim se temama koje bi šira društvena zajednica zaobišla ili gurnula pod tepih. Ako to nekome diže tlak, postoje medikamenti kojim se on može spustiti. Privatno sam jako povučena osoba.