Proljetni koktel

Meni to zvuči ovako: neka država administrativna tijela, agencije, činovnici i općenito za nove tehnologije apsolutno nekompetentni sustavi i centri dobit će zadatak da na temelju ‘dokumentacije’ odluče koji poduzetnički projekt, koja tvrtka, koja su planirana nova usluga ili proizvod tehnološki napredniji, inovativniji, perspektivniji.

Čujem od kolega koji rade u području naprednijih tehnoloških usluga – a to su danas usluge u oblaku, globalno tržište itd. – da imaju problema s poreznim nadzorom jer ljudi koji im dolaze toliko nemaju znanja, kapaciteta i volje razumjeti modernije poslovne modele, tko tu kome prodaje, tko, gdje, što i zašto plaća… da im jednostavno ospore način rada i knjigovodstvene politike, jer njima to ništa nije jasno. Dakle, imamo ljude u državnoj administraciji koji su problem jer ne mogu pratiti moderno tehnološko poduzetništvo na razini kvalitet-noga poreznog nadzora, a sada bi odjednom ti (takvi) ljudi trebali imati viziju koja je tehnološka ideja ‘prava’?!

Mjere koje se predlažu nisu šala. S ‘odabranima’ će se npr. ugovoriti nepromjenjivi porezi i druga regulatorna opterećenja. Ili neće morati plaćati porez na dobit 10 godina. Ili neće plaćati doprinose na plaće u prve dvije godine. Može se dobiti i poslovni prostor koji je u državnom vlasništvu besplatno. Tu je i financijska potpora za ulaganje u razvoj. A mogu se i dogovoriti porezi po mjeri pojedinog poduzetnika.

I tako, ako se među nama pojavi poduzetnik koji ne plaća poslovni prostor, doprinose na plaće i još država financira njegov ‘razvoj’ – kakve šanse mi obični smrtnici imamo u tržišnoj utakmici protiv takvog baje? Baš nikakve. Čini mi se ne samo naivnom i glupavom ideja sustava u kojem država tako bira ‘poduzetnike pobjednike’ nego mi je i razmišljanje u tom smjeru kriminalno. Jer u osnovi je kriminalno da netko ne plaća doprinose, a svi ostali plaćaju 20 posto. Zašto je tako teško prihvatiti ideju da je uloga države omogućiti najpovoljnije uvjete, ali svima jednake? Kako se nikako ne dolazi do toga? Jer jednaka pravila igre za sve znače da ćemo se natjecati inovativnošću. A u sustavu do kojeg bi primjena takvih mjera dovela možemo se natjecati samo uspostavljanjem političkih veza.

Kao čovjeka iz informatičke industrije posebno me bode u oči mjera koja govori o ‘financijskim poticajima’ pri zapošljavanju visokoobrazovane radne snage. Visokoobrazovana radna snaga (ona s tehnološki korisnim znanjem) jest ona koja u ovoj zemlji ima neto plaću između deset i petnaest tisuća kuna.

Odmah dolaskom na vlast aktualna je vlada izmjenom poreznih razreda povećala porezno opterećenje na takve plaće za 8 do 10 posto. Sad će se, vraćanjem doprinosa za zdravstvo s 13 na 15 posto, taj iznos dalje povećati. Istim tim ljudima za koje se u strategiji govori da za njihove plaće treba oprostiti doprinose doprinosi su znatno povećani. Gospodo, dajte se odlučite!

I zaključno o strategiji: svih deset mjera koje smo analizirali idu u smjeru povećavanja državnog intervencionizma i državnog utjecaja na gospodarstvo i poslovanje. A državni (loši) utjecaj jedan je od glavnih problema ovoga gospodarstva. Na stranu problem tisuća stranica i tehnička neprimjerenost dokumenta. U srži svoje ideje ovaj je pristup – put državnog intervencionizma, arbitriranja i kontrole – toliko loš da one koji smišljaju takve stvari treba jednom zauvijek udaljiti od bilo kakve vlasti.

Ako se među nama pojavi poduzetnik koji ne plaća poslovni prostor, doprinose na plaće i još država financira njegov ‘razvoj’ – kakve šanse mi obični smrtnici imamo u tržišnoj utakmici protiv takvog baje? Baš nikakve. Zašto je tako teško prihvatiti ideju da je uloga države omogućiti najpovoljnije uvjete, ali svima jednake?