MAĐARSKA Rezultati izbora potvrdili najgore strahove mnogih u Europi

Prošlog je tjedna američki kulturni časopis ‘Rolling Stone’ objavio prvi nastavak feljtona u kojemu istražuje seksualne navike generacije millennialsa (rođenih između 1980. i 2000.), nazivajući ih pritom predvodnicima nove seksualne revolucije. Ukratko, ta generacija seksualnim odnosima pristupa na nešto nekonvencionalniji način – veliko dušniji su u primanju i davanju svojih tjelesa u svrhu intimnog užitka, planiraju se trajno obvezati (ne nužno i vjenčati) i u manjoj mjeri vjeruju u monogamiju.

Ovo potonje nije samo zaokupilo novinarski tim ‘Rolling Stonea’ već i drugih bjelosvjetskih medija koji se pitanjem trajnog partnerstva bave najčešće u doba masovnog divljanja hormona ili u proljeće. Zapravo, čini se da se pitanju monogamije pristupa ciklički, jednom godišnje, pa čak i u Lijepej Našoj, i to od onog trenutka kada krene odbrojavačno do povratka Klepetana njegovoj Malenoj. Njihovu višegodišnju ljubav homo sapiensima nabijaju na nos kao rijedak primjer trajnog, posvećenog partnerstva, pritom ne dovodeći u pitanje leti li perje nekoj drugoj Malenoj dok je Klepetan u posjedu južnijim krajevima.

Autori knjiga iz popularne psihologije, koji u ovih proljetnih mjeseci stižu na polici američkih knjižara, ili autori članaka u magazinima uvjeravaju kako je ipak velika vjerojatnost da Klepetan ne voli samo Malenu, Šime Anicu ili Jean Jacques svoju Monique. Zapravo, navode kako je stigla era kraja monogamnih odnosa ili, kako kaže Esther Perel, terapeutica i autorica knjiga ‘Mating in Captivity’ (Razmnožavanje u zatočenju) i ‘Affairs in the Age of Transparency’ (Afere u doba transparentnosti; knjiga još uvijek nije izdana), i dobi ljudi i oni u sretnim brakovima – varaju.

Premda po uvjerenju mogu biti monogamisti koji se ne vide u nekoj drugoj zajednici osim bračne (poliamorija ili istodobna ljubav s više partnera njima ne dolazi u obzir), oni se ipak upuštaju u izvanbračne izlete kako bi se, kaže Perel, osjetili živima. Afera ne demantira ljubav prema ‘službenom’ partneru jer, tvrdi ona, valja razlikovati fizički ‘crush’, osjećanje sviđanja, zaljubljenosti od ljubavi zbog koje partneri (trebali bi) stupaju u brak.

Kako je prošle godine zapisao ‘Guardian’, od oko četiri tisuće sisavaca na planetu Zemlji svega je desetak vrsta u stanju cijeli život provesti samo s jednim partnerom. Nije to teško samo beštijama nego i ljudima, što potvrđuje podatak da su od 238 zajednica samo 43 monogamne. Zapanjujuće, zar ne? Tako kaže profesor Roger Rubin koji je ‘Guardianu’ otkrio kako žene iz nigerijskog Abisi plemena smiju ući u brak s tri muškarca, a u ruralnim dijelovima Turske još uvijek postoje zajednice u kojima muškarci žene više žena i svakoj od njih dodjeljuju različite uloge.

Monogamija je nametnuta norma, kazat će spomenuti autori, pa želite li biti zaista sretni, valjalo bi se prepustiti prirodnim nagonima, bez ikakve zamjerke ili krivnje. Drugim riječima, život bi valjalo zamisliti kao dječje igralište na kojemu ćete se vi malo klackati, pa ljudi, pa klizati, jer, zaboga, tko bi djetetu zabranio da uživa u onome što mu je život servirao? Eh, kad bi to bilo tako…

Nažalost, u stvarnosti vaš užitak na dječjem igralištu izgleda otprilike ovako: vi zauzimate tuđu ljuljačku da biste se osjetili sretnima. Kolateralne žrtve, krivnja i tuga, dolaze u paketu s ushitom i leptirićima zbog onoga trećeg što nagriza koncept odbijanja monogamije kao zastarjele društvene forme. Bez obzira na to što se nevjere kroz medije ili knjige proglašavaju novim, ‘normalnim’ društvenim trendom, one će i dalje biti tajne rabote koje ostavljaju gorak okus u ustima.