Obrazovanje hitno treba

Završetak King ICT-ove konferencije ‘Dan otvorenih integracija 2014’ bio je rezerviran za okrugli stol o budućnosti ICT-a u Hrvatskoj. Zaključak okruglog stola, pa i čitave konferencije bio je da će ICT uspjeti unatoč svim teškoćama. Kao glavna kočnica razvoja prepoznata je uloga obrazovanja, koje treba hitno reformirati i prilagoditi zahtjevima tržišta.

To je istaknuo Ivan Vidaković, predsjednik Uprave Microsofta Hrvatska: – Pomagala nama država ili ne, industrija će uspjeti. Ključan preduvjet za to promjena je obrazovnog sustava. Male kompanije koje se bave izradom softvera do sada su zaposlile 1300 ljudi. No kapaciteta više nema.

Na pitanje glavnog urednika Lidera Miodraga Šajatovića, koji je moderirao okrugli stol, kako poboljšati obrazovni sustav, odgovorio je Vedran Mornar, profesor na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER): – Danas smo u takvoj situaciji da se većina studenata odlučuje za društveno-humanistički smjer studija. Nažalost, omjer je takav jer je ICT težak. Svi znaju da pisati softver nije lako i ljudi ne dolaze sami. Govori se da Hrvatska ima velik problem s nekoliko tisuća doktora znanosti koji su besposleni jer se ne otvaraju radna mjesta na fakultetima. Mi na FER-u imamo suprotn problem. Naime, kada sa skupinom studenata radimo diplomatske radove, tražim od njih barem 800 sati rada. Studenti me onda u čudu pogledaju i pitaju kada će oni naći 800 sati slobodnog vremena za pisanje diplomskog i rad na projektu jer svi već rade i nemaju vremena za studiranje – objašnjava Mornar i dodaje da je jedino rješenje povećavanje kapaciteta. Sadašnja produkcija ICT kadrova, naime, jedva pokriva prirodni odljev kadrova koji idu u mirovinu, zbog čega je za tržišno širenje potrebno povećati upisne kvote.

Vidaković se nadovezao da Hrvatska već sada treba uvoziti radnu snagu jer će je u bliskoj budućnosti i izvoziti. Bilo bi idealno, kaže, kada bismo na godinu izvozili oko tisuću inženjera IT-a, ali da se uz to kreira tisuću radnih mjesta za one koji će ostati u Hrvatskoj. Isto tako, profesori na fakultetima trebali bi biti više mentori, a manje predavači jer su najuglednija svjetska sveučilišta na internetu objavila sve svoje materijale. Pitanje je samo koliko političke volje postoji za takve pomake. S obzirom na to da je samo 27 posto svih kvota usmjeren prema tehničkim zanimanjima, više su upisne kvote dobrodošle.

Plamenko Barišić, predsjednik Uprave King ICT-a, i Daniel Šimić, voditelj Odjela poslovnih usluga IBM-a Hrvatska, kažu da još nemaju problema s privlačenjem i pronalaženjem kvalitetnih kadrova. Šimić je podcrtao da su IT vještine uglavnom standardizirane i da svi zaposleni ne moraju imati visoku stručnu spremu, zbog čega prema potencijalnim zaposlenicima treba gledati u srednji sloj obrazovanja. Mornar je dodao da formalno postoji rješenje u vezi s kvalifikacijom studenata i zove se Bologna. Naime, bolonjski sustav nakon tri godine studija čovjeka treba pripremiti za nastup na tržištu rada, a dodatne dvije godine studija trebaju upisati samo najbolji.

• Naš sustav radi obratno. Svi žele biti znanstvenici i imati najviši stupanj. Tog nema na kugli zemaljskoj da čak 96 posto studenata ide na viši stupanj, to je na neki način i naša sramota – slikovito je opisao Mornar. Barišić je dodao da su se domaće ICT kompanije prije desetak godina bojale velikih kompanija, koje su bile predodređene da progutaju tržište i zaposlene.

Za apsolutnu promjenu obrazovnog sustava zalaže se i poduzetnik i investitor Saša Cvetojević. Misli da se promjena mora napraviti brzo i radikalno jer će inače trajati desetak godina kako to već u Hrvatskoj biva. Poručuje da kompanije moraju razmišljati i o većoj podršci neformalnim inicijativama i potrazi za ljudima koji mogu vrlo brzo učiti i stjecati vještine. Prema Cvetojeviću, glavna prepreka nije potraga za najboljima nego u pronalaženju adekvatnog broja dovoljno dobrih zaposlenika. Na pitanje iz publike bi li tvrtke bile voljne uložiti u srednje škole i fakultete i osigurati profesorima financijske dodatke kako bi stvarali kvalitetniji kadar, Vidaković je odgovorio da to nije moguće jer Ministarstvo obrazovanja nikada ne bi dopustilo nešto takvo te je dodao kako u Hrvatskoj samo 30 posto zaposlenih u ICT-u ne dolazi iz prirodnih struka.

• Važno je reći da se jako veliki dio zaposlenih u ICT-u bavi ‘vodoinstalatierskim’ poslovima kako u gospodarstvu tako i u javnom sektoru. Interni odjeli IT-a bave se svačime i nedovoljno su uključeni u stvaranje dodatne vrijednosti za poslodavca i kompaniju u kojoj rade. To nije njihova krivica jer bi se ispunili ciljevi direktora informatike neke tvrtke on mora biti uključen u smislenu komunikaciju s odgovornim ljudima. – istaknuo je Šimić.

Jedna od tema na okruglom stolu bilo je i uvrštenje ICT-a u industrijsku strategiju. Mornara je to začudilo te smatra da je prepoznavanje ICT-a kao pokretačke snage hrvatskoga gospodarstva kvantni skok u razmišljanju. On je, naime, prije desetak godina tražio pomoć Ministarstva gospodarstva za pomoć u nekim projektima, na što mu je rečeno da oni jednostavno ne vide poveznicu između ICT-a i gospodarstva. No samo njegovo uvrštenje u strategiju ipak ne mora značiti ništa jer svaka strategija može biti mrtvo slovo na papiru. Kao primjer Mornar navodi Lisabonsku strategiju Europske unije, koja je predviđala da će EU 2010. godine biti vodeća gospodarska sila u svijetu, što se nije ostvarilo. Tomislav Radoš, savjetnik ministra gospodarstva koji je radio na strategiji, također svjedoči da zastupljenost ICT-a još uvijek nije dovoljno prepoznata u javnom sektoru i da mnogi njegovi kolege u Ministarstvu ne znaju što s ICT industrijom. Treći ključni faktor u cijeloj budućnosti sektora je potražnja, tj. nedostatak nje. Tog se problema uhvatio Barišić navodeći da je zemlja vrlo dobro pokrivena brzim internetom, ali nema dovoljno prometa.

Potražnja je ipak nužni minimum za razvoj bilo koje djelatnosti. Misli da bi se dosta dalo napraviti na unapređenju dijaloga između javnog i privatnog sektora. Veliki korak naprijed bilo bi i poštovanje raznih državnih planova koji bi privatnicima dali vremena za pripremu i investicije umjesto da se planira iznenadno i stihijski.