Trajni prezent: ‘Upravo smo pred zaključenjem velikog posla’

Nema posla ni narudžbi. Ali zato ima ambicioznih najava i planova koji samo što se nisu ostvarili. Modus vivendi koji vodi u propast u punom je sjaju zadnjih kvartala prisutan u nekadašnjem industrijskom divu Đuri Đakoviću. Nema posla, nema prihoda. To je jednostavna matematika kojom je slavonskobrodska kompanija prošlu godinu završila s gotovo prepolovljenim konsolidiranim prihodom i gubitkom od čak 65 milijuna kuna. Ali zato se i dalje mantra o osvajanju svjetskog tržišta, godinama sanja o dobivanju velikog posla u Kuvajtu, predbacuje velikim domaćim kupcima poput Ministarstva obrane i HŽ Carga da ne naručuju dovoljno vojne opreme i vagona te ne podržavaju razvoj domaće industrije, kao Godota čekaju se veliki energetski projekti itd.

Čini se da je u svemu tome najmanje kriva uprava koja vodi tu kompaniju, premda je upravo njen prvi i najvažniji posao pronalaženje – posla. Uprava na čelu s Vladimirom Kovačevićem, kojeg je za kormilo Đure Đakovića u svibnju 2012. godine postavio HNS, dosad je obećavala brda i doline. Koliko su te procjene bile nerealne vidljivo je iz godišnjeg izvješća za 2012. godinu, gdje se u očekivanjima za iduću, 2013. godinu navodi da će Vladimir Kovačević, predsjednik Uprave Đure Đakovića, nerealno planirati 2013. godinu, najavljivajući rast prihoda od 25 posto. Za objašnjenje dramatičnog pada našao je niz razloga, ali nijedan za koji bi bila odgovorna Uprava se ostvariti rast prihoda od 25 posto, čime će ukupni prihod premašiti milijardu kuna te da će 2013. biti godina jačeg izlaska Đure Đakovića na svjetsku scenu.

Koliko je taj izlazak bio jak svjedoči podatak o svega osam posto prihoda ostvarenog od izvoza. Isto je taj proboj na strana tržišta trebao biti ostvaren i u strateškim partnerstvima s najvećim domaćim i stranim kompanijama, o čemu Kovačević govori otkako je došao na čelo Đure Đakovića, ali u međuvremenu je, ako zanemarimo ranije uspostavljenu suradnju s finskom Patrijom, potpisan samo ugovor o razvoju oružne stanice s norveškim Kongsbergom. A rezultat jedne i druge suradnje nije osvajanje novih tržišta i kupaca već prodaja borbenih oklopnih vozila i opreme hrvatskom ministarstvu obrane. To su činjenice i neumoljive brojke, a ostalo su tek najave i želje. Sjetimo se ambiciozne najave preuzimanja Ingre. Financijsko izvješće za 2013. pokazuje i još neke neugodne brojke – kratkoročne obveze povećane s 232 na 417 milijuna kuna, od čega se 223 milijuna kuna odnosi na obveze prema dobavljačima. Unatoč dramatičnom padu prihoda povećani su i troškovi osoblja sa 100 na 112 milijuna kuna.

Hoće li se uskoro sklopiti neki ozbiljniji novi posao i hoće li promjene u organizaciji i upravljanju, na što se Kovačević ‘bacio’ otkako je došao u Đuru, dati rezultata, tek će se vidjeti. Ni ovaj put nismo dobili nikakav konkretan odgovor iz Uprave kompanije, dijelom i zato jer se ‘upravo očekuje zaključenje velikog posla’. Inače, Uprava je kao objašnjenje za tako loše poslovne rezultate navela gubitak prihoda od BOV-a (borbeno oklopno vozilo), zastarjelost opreme, neprovedenu privatizaciju i restrukturiranje HŽ Carga kao ključnoga domaćega kupca te urušavanje EU-tržišta teretnih vlakova. No iako je europsko tržište palo, mnogo je više pao Đurin udio na tom tržištu. Unatoč lošim rezultatima i isto takvom trendu, zasad nema rezanja troškova ‘zbog poslova koji se očekuju u 2014. godini’. Broj radnika u 2013. povećan je na 1142, 43 više nego u 2012.

Osim u nepoznatim novim programima na domaćem tržištu i otvaranju nepoznatih izvoznih tržišta, Uprava Đure Đakovića, u kojoj su, osim Kovačevića, Marko Bogdanović i Tomislav Mazal, spas vidi u ulaganju u tehnološku obnovu i modernizaciju, čime bi se trebalo smanjiti zaostajanje za konkurencijom, te u uštedama centraliziranom nabavom. Za ulaganja u tehnološki razvoj ove su godine od HBOR-a dobili kredit od 120 milijuna kuna, a dodatni izvor financiranja trebala bi biti najavljen dokapitalizacija. Budući da je tvrtka listana na burzi, zasad nema nikakvih službenih informacija, ali neslužbeno se može saznati da bi dokapitalizacija mogla biti ‘teška’ 130 milijuna kuna te da se očekuju novi dioničari. Među njima su, navodno, i različiti fondovi, od mirovinskih do Quaestusa Borislava Škegre. Trenutačno je najveći pojedinačni dioničar Đure Đakovića država, koja.

Glavni proizvodni program Grupe, koja se sastoji od Đuro Đaković Holdinga kao matice i još sedam ovisnih društava, proizvodnja je teretnih vagona i oklopnih vozila za vojsku, koja, ovisno o godini, čini između 70 i 80 posto ukupnih prihoda. Ostale djelatnosti su projektiranje i gradnja industrijskih i energetskih postrojenja i objekata te proizvodnja opreme i komponenti za ta postrojenja i tračnička vozila. Najjači Đurin adut – proizvodnja BOV-a za Ministarstvo obrane – izbijen mu je iz ruku jer je taj program završen i MORH je dobio svojih 126 vozila. Sada se od MORH-a još mogu ‘izmusti’ poslovi modernizacije tenkova M48 i završetka opremanja BOV-a, ali dinamika tih poslova, iako u MORH-u kažu da planiraju nastaviti poslovanje s Đurom Đakovićem, upitna je zbog rezanja budžeta resornog ministarstva.

Dok se i dalje čeka ‘posao snova’ u Kuvajtu, gdje je Đurin i Patrijin BOV trenutačno na testiranju, nade se polažu u modernizaciju makedonskih tenkova i potencijalnu narudžbu BOV-a iz Makedonije. No treba uzeti u obzir, posebno u slučaju potencijalnog posla u Kuvajtu, da se veliki poslovi u vojnoj industriji na globalnoj razini dobivaju ne samo prema kriterijima kvalitete i cijene, već i strateško-političkih interesa. Ambiciozno najavljuje osvajanje novih tržišta borbenim oklopnim vozilom proizvedenim u suradnji s Patrijom zasad se nije obistinilo, već finska kompanija ta vozila prodaje samostalno. Ako zanemarimo BOV, Đuri u vojnom dijelu ostaju poslovi remonta tenkova, ali za te je poslove tržište suženo na zemlje bivše Jugoslavije i Kuvajt i to nije nešto na što se može ozbiljno računati u budućnosti.

Drugi važan segment proizvodnja je vagona, gdje Đuro Đaković također gubi utakmicu. Na dominantnom domaćem terenu u problemima je završio najveći kupac HŽ Cargo, pa se ni u tom dijelu nema što očekivati od hrvatskog tržišta. Za Đuru Đakovića idealan rasplet trakvice s HŽ Cargom bio bi da se tvrtka prodala češkom AWT-u, koji je od Đure planirao naručiti 1500 vagona u pet godina i otvoriti mu europsko tržište, ali ta je priča propala. S druge strane, inozemne narudžbe trenutačno su nedovoljne da bi se popunili proizvodni kapaciteti od najmanje 300 vagona na godinu. Posao koji bi mogao imati potencijala u budućnosti obnovljivi su izvori energije, u koje je Đuro Đaković ranije ušao gradnjom bioenergane, ali i u tom dijelu trenutačno postoje financijska i administrativna ograničenja za veći tržišni uspjeh.

Sindikati su, očekivano, nezadovoljni ostvarenim rezultatima i načinom vođenja kompanije i zabrinuti zbog negativnog trenda. Nijedno društvo u Đuro Đaković Grupi, kažu, nije imalo dovoljnu zaposlenost, a budući da nema većih novih poslova teško da će se uskoro negativni trend uskoro preokrenuti. Država kao najveći pojedinačni dioničar u međuvremenu ne planira konkretna poteze iako je Đuro Đaković na listi tvrtki u kojima država ima manje od 50 posto udjela i načelno su na prodaju. Privatizacija i pronađak strateškog partnera ne bili naodmet, kao što pokazuje i primjer Đuro Đaković Montaže, koju je prije par godina kupio njemački Bilfinger Berger i koja sada bilježi rast poslovnih rezultata i zaposlenosti. Bilfinger je Montaži dao ono što nije mogla postići sama i što sam ne može ni čitav Đuro Đaković – otvoriti strana tržišta.