Guste Santini

Država bi trebala svoj udjel u BDP-u smanjiti za četvrtinu. To bi podrazumijevalo besplatnu samo osnovnu zdravstvenu zaštitu, ukidanje drugoga mirovinskog stupa, desetak posto manju opću i zajedničku potrošnju te radikalno ukidanje mnogih gradova i općina. Dakle, čisti ‘SF’.

Akvog se god recesijskog izlaza sjetili (sada se nose investicije), svaki se zaleti u zid nedostajućega kapitala. Problem je tim veći što pravo restrukturiranje privatnog sektora, ono operativno, koje čeka i tvrtke u predstojnoj nagodbi, nije ni počelo. A teško će početi, još teže završiti, bez kapitala. Veliki Varteks mogao je svijetlo, postnagodbenoj budućnosti staviti soli na rep bez kredita koji mu je nakon prilično neizvjesnosti Zagrebačka banka na kraju ipak odobrila. Da fiksiranje kreditima zaobiljno više nije opcija potvrdio je upravo prvi među jednakima, Franjo Luković, prilikom nedavne prezentacije financijskih mogućnosti Europske investicijske banke (EIB): dug privatnog sektora još je 2012. premašio 132 posto BDP-a, ukupni su zajmovi na 85 posto BDP-a, a inozemni je dug već 106 posto BDP-a; kreditni je rizik prezaduženih poduzeća prevelik da bi krediti mogli biti poluga novog ciklusa.

Nakon pobrojavanja razvojnih barijera (bankarski su krediti skupi, banke su osjetljive na rizike i suzdržane u kreditiranju, većini poduzeća prihodi ne rastu, investicijski su neaktivna, mnoga su prezadužena i kreditno nesposobna, poreznici iscrpljuju likvidnost iz privrede pritiscima naplate poreznih nameta, cash flow poduzeća uglavnom je slab i ne omogućuje rast stope samofinanciranja), analitičar Žarko Primorac poslužio se Lenjinovom analogijom: – To je dvojba još iz Lenjinovih vremena, on je napisao djelo ‘Što da se radi’ – šali se prilično reznirano.

Šalu na stranu, Primorac poručuje ono što i neizlegli pilići znaju: rješenje je u temeljitoj reformi sustava, novome modelu upravljanja javnim sektorom, poticanju produktivnih investicija i izvoza, drastičnoj štednji u javnom sektoru, aktivaciji mrtvih potencijala (zemlje, vode, kopna, mora), preispitivanju politike deviznog tečaja… Nedostajući kapital (kojim financijski sustav zapravo obiluje) rezultat je višedesetljetnog nerada i nebrige, i zato je teško očekivati da će se vlast ekspresno pokrenuti.

No to ne znači da je pitanje ‘koliko bi gospodarstvu trebalo kapitala za novi rast’ ilegalno. Pa koliko onda? Ekonomist Guste Santini kaže da je računica sama za sebe besmislena ako ne znamo genezu stanja, posljedično i rješenje. No grubo i okvirno za početak bi, kaže, bilo dovoljno da država svoj udjel u BDP-u smanji za četvrtinu. Pa tako gruba i okvirna računica pokazuje da bi država gospodarstvu na taj način ostavila prostor težak oko 50 milijardi kuna! Lijepa brojka. To bi naravno značilo ozbiljno češljanje proračunskih rashoda, ali Santini nema milosti. Tako golemo uzmicanje države s tržišta podrazumijevalo bi potpunu rošadu u zdravstvenom i mirovinskom sustavu (samo osnovna zaštita bila bi besplatna, ukinuo bi se drugi mirovinski stup), desetak posto manju opću i zajedničku potrošnju te preživljavanje samo desetine sadašnjeg broja jedinica lokalne samouprave. Dakle, prema stanju svijesti svih političkih garnitura, čisti ‘SF’.

No Tihomir Domazet, predsjednik Hrvatskog instituta za financije i računovodstvo, slaže se sa Santinijevom tezom da najprije treba znati stvarne uzroke krize da bi se moglo naći izvorište nedostajućega kapitala. Domazet tvrdi da primjerice EIB i HNB nisu točno detektirali uzroke. Nisu to ni ‘makroekonomsko ranjivosti nastale zbog kreditnog buma, iznenadno zastavljanje priljeva kapitala i kolaps izvoznog sektora’ niti ‘kumulativni pad investicija u krizi od 38,3 posto’. Tvrdi da je u našem slučaju to egzogeno zadana količina novca (egzogeno znači da je varijabla unaprijed zadana ‘izvana’) i egzogeno zadani fiskalni deficit. Konkretno, u razdoblju od 2009. do 2013. prirast novčane mase rastao je, a BDP padao. To bi značilo da je novac putem banaka otišao njihovim maticama, kroz odljev kapitala (razduživanje) i rast rezerviranja za nenaplate plasmane. Jedan od glavnih uzroka izostanka oporavka jest i to što su se mjere oslanjale uglavnom na fiskalnu politiku. U Institutu su utvrdili elastičnost između rasta BDP-a i poreza (za razdoblje 2000. – 2013.) u visini koeficijenta 1,13, što znači da porezi ipak rastu sporije (na jedan postotni bod poreza BDP raste 1,13).

Pitanje koliko bi trebalo financijskog kapitala za novi razvojni ciklus nije bezazlano. Ono implicira da postoji ekonomski sustav u koji je moguće ubaciti novac i/ili uložiti kapital i za rezultat imati dohodak i zaposlenost. To kod nas nije moguće zbog egzogeno zadanih instrumenata fiskalne i monetarne politike. The Bank of England, primjerice, osim ciljane inflacije razvija model targetiranja glavnih makroekonomskih veličina poput BDP-a. Iako su investicije važan element rasta, jednako je važna nacionalna štednja, a obje su veličine danas na povijesno niskim razinama. U Institutu smo izradili model targetiranja ‘investicije, štednja – likvidnost, novac’ i to tako da se za cilj postavi rast BDP-a i zaposlenosti, a varijable su investicije, štednja, novac. Primjerice, za rast BDP-a od pet posto i zaposlenosti od četiri posto definira se veličina investicija, štednja, novca. Ako Vlada planira za tri godine povećati BDP s postojećih 328 na 400 milijardi kuna, što je oko 22 posto ili prosječno oko 6,5 posto na godinu, investicije, novac i druge varijable jednostavno se izvode iz toga. Pojednostavljeno, rast i zaposlenost su ciljevi, sve su druge veličine, uključujući investicije, varijable ciljeva – tumači Domazet dodajući još jedan ‘užas’ – za 15-godišnji prirast BDP-a od 27,5 milijardi eura ukupno inozemno zaduživanje iznosilo je 110,9 milijardi eura!

I Santini tvrdi da nikakvo ubacivanje gotovine ni otpis svih dugova neće riješiti problem. Neličnost je samo izraz nepobrisane realne inflacije, dakle neučinkovite države. Osim toga onoga trenutka kada smo internacionalizirali krivi sustav (prodali banke) nacionalna je valuta postala monetarni maneken.

Prije 20 godina poduzećima je bilo odobreno više od 80 posto svih kredita, danas samo 20 posto. Što drugo očekivati kada je naša nacionalna štednja u pasivi stranih banaka? Drugo, koji je smisao ubrizgavanja kapitala ako poduzeća nemaju proizvod i tržište? A nemaju ga zato što smo istraživanje i razvoj odvojili od gospodarstva. Nikakvo ubrizgavanje novca neće tu pomoći – zaključuje.

Domazet poručuje da preostaje samo novi model i to onaj koji podrazumijeva da se količina novca, investicije i tekuće potrebe utvrđuju endogeno (unutar ekonomskog modela koji sami osmišljavamo).

Hitne mjere iz novog modela, osim uske suradnje fiskalne i monetarne politike, mogu biti osiguranje novca iz deviznih rezervi u početnom iznosu od deset milijardi kuna, monetizacija deficita, osiguranje likvidnosti putem HBOR-a uz kamatu od jedan posto, neadministrativne mjere zaustavljanja odljeva novca u inozemstvo. Izvozni sektor imao bi dodatne fiskalne poticaje, a za investicije u non-tradable sektor uglavnom bi se brinula država – preporučuje Domazet. No sve te ekonomske priče padaju u vodu onoga trenutka kada stignu u dužnosničke ruke. Primorac od svega pobojanog ne očekuje baš ništa, jer zna da sadašnja politička garnitura nema kapaciteta da razumije problem, još manje da ga počne sustavno rješavati. Tragično je što pretendentni na vlast nude još manje razloga za optimizam. Naravno, nije sve u politici, ali u zemlji u kojoj država kolo vodi politika je i prvo i posljednje slovo abeced. Za sve navedene ideje treba nam potpuno drukčija pamet. I najmanje desetak godina strpljenja.