Razloga zbog kojih treba biti prioritet u industrijskoj strategiji

Vorci industrijske strategije zaključili su da je hrvatska prehrambena industrija uglavnom došla do svojih razvojnih granica i da nema potencijala da bi se našla u skupini djelatnosti koje su proglašene ‘pokretačima’. Proizvodnja prehrambenih proizvoda u toj je strategiji svrstana u drugi razred, među ‘čuvare’, što bi, zapravo, bilo sasvim svejedno ako industrijska strategija ostane papir bez ikakva značenja. No ako je proglasimo temeljnim dokumentom na osnovi kojega će se idućih godina krojiti politika prema nekim industrijama i određivati komu će se i kako pomagati, a komu neće, predloženi ‘čuvarski’ položaj industrije hrane najprije će zavrtiti vrata eurima koje EU daje poljoprivrednicima.

Dok iz EU na godinu dolazi osamstvo milijuna eura poticaja za poljoprivredu, ne poduprijeti razvoj prehrambene industrije strategijom znači ne poznavati materiju i izazvati štetu koja će završiti kao u slučaju drvne industrije, u kojoj finalne proizvode uvozimo sve više, a izvozimo sve manje – kategorizan je Boris Teški, vlasnik konzultantske tvrtke Instar. Proizvodnja hrane sama po sebi mora biti strateški važna zbog zadovoljavanja potreba vlastitog stanovništva. Ne ubrojiti prehrambenu industriju u vrh strateških industrijskih prioriteta već je zato promašaj koji bi zemlju mogao skupio stajati. Nije teško zamišljati katastrofalne poplave ili suše u Europi zbog kojih bi se proizvodnja hrane znatno reducirala, a mogućnost uvoza jako smanjila ili posve zaustavila. Sve razvijene ekonomije toga su itekako svjesne i svoju proizvodnju hrane smatraju strateškim sektorom.

O tome da je hrvatska prehrambena industrija dosegnula granice i da više nema prostora za rast nema ni govora. Prostora za to, naprotiv, ima na domaćem tržištu, i u potrošnji stanovništva i, još više, u turizmu, o mogućnostima na svjetskom tržištu da se i ne govori.

Podaci o potrošnji hrane po stanovniku govore da je Hrvatska ispod prosjeka EU i nama susjednih zemalja sa sličnim prehrambenim navikama, što upućuje na mogućnost daljnjeg rasta potrošnje hrane na domaćem tržištu.

Razina potrošnje hrvatskih potrošača još nije na razini europskog prosjeka ni u jednom od sektora: jedemo manje mesa, pijemo manje vode, trošimo manje sladoleda i kave; konzumacija svih tih proizvoda slabija je nego u razvijenim zemljama. Prema tome, kad bude rasla ekonomija, očekujemo, logično, da će rasti i ti pokazatelji. Zbog toga imamo potencijale za rast na domaćem tržištu, ono nije zasićeno. Ako imate potrošnju dvaput manju nego u Europi, nećemo valjda tvrditi da je to dovoljno? Turizam je drugi potencijal za rast prehrambene industrije. Zahvaljujući njemu domaća se potrošnja uvijek uveća u sezoni; ako sezonu produljimo, još ćemo stvoriti nove potencijale za rast – izjavila je nedavno u intervjuu za Novi list Ljerka Puljić, viša izvršna potpredsjednica Agrokor.

Stvar je izbora hoće li hrvatska država minoriziranjem uloge domaće prehrambene industrije u podizanju gospodarskog rasta dopustiti da se očekivani rast potrošnje hrane u Hrvatskoj realizira još većim uvozom prehrambenih proizvoda ili će repozicioniranjem prehrambene industrije na prioritetno mjesto u industrijskoj strategiji pridonijeti tomu da potrošnja ostane u zemlji. Što se najgore može dogoditi bude li se gurala prehrambena industrija? Proizvodnja viša hrane? Je li to problem? Nije. Potražnja za hranom u svijetu rapidno raste. Europsko tržište jest zasićeno, ali vrlo visoke stope rasta potražnje za hranom predviđaju se za Aziju i Afriku. Za hrvatsku prehrambenu industriju posebno je važno rusko tržište i tržišta drugih zemalja nastalih raspadom SSSR-a, Kine te arapskih zemalja. Usput, predviđaju se i prilično visoke stope rasta cijena hrane na svjetskom tržištu. Ako Hrvatska odluči ne poduprijeti industrijsku djelatnost koja ima sirovinsku bazu u vlastitom dvorištu, propustit ćemo i taj vlak.

Raspoloživost i bogatstvo izvora za proizvodnju primarnih poljoprivrednih proizvoda prva je točka koju u rubrici ‘prednosti’ u SWOT analizi prehrambene industrije navodi Zvjezdana Blažić, pomoćnica ministra poljoprivrede za prehrambenu industriju. Ta je analiza sastavni dio opsežnog dokumenta koji Ministarstvo poljoprivrede, s obzirom na to da se njim nije konzultiralo tijekom izrade industrijske strategije, sada prilaže kao svoj doprinos javnoj raspravi o strategiji.

U rangiranju i podjeli industrijskih podjednako kako ih je definirala industrijska strategija prehrambenu industriju treba repozicionirati. Proizvodnja hrane i pića u EU, pa tako i u Hrvatskoj, mora se okarakterizirati kao strateška proizvodnja i stup ekonomije koji je necikličan i otporniji od drugih vrsta industrijske proizvodnje – kaže Blažić.

Stajalište da bi prehrambena industrija trebala u industrijskoj strategiji biti premještena iz kategorije ‘čuvara’ u rang ‘pokretači’, odnosno ključnih industrijskih djelatnosti, Ministarstvo poljoprivrede potkrepljuje mnogim brojčanim podacima koji govore u prilog tome da je proizvodnja hrane najveći proizvođački sektor u Hrvatskoj prema prihodu, broju zaposlenih i dodanoj vrijednosti. Dodatno se naglašava njezina važnost za ravnomjeran razvoj zemlje jer su tvornice hrane raspoređene u svim područjima Hrvatske, i urbanim i ruralnim.

Ukratko, po kojem se god kriteriju određivalo koje će djelatnosti u industrijskoj strategiji biti ‘pokretači’, prehrambena industrija ne samo da zadovoljava sve te kriterije nego i u većini njih vodi. U usporedbi s djelatnostima koje su u industrijskoj strategiji navedene kao ‘pokretači’, prema kriteriju velikog broja tvrtki više nego u prehrambenoj industriji ima ih samo u metalskoj; prema kriteriju broja zaposlenih u prehrambenoj ih je oko 65 tisuća, što je blizu ukupnog broja zaposlenih u svim drugim ‘pokretačima’ zajedno (71 tisuća); prema kriteriju vrijednosti prometa prehrambena je industrija s 42 milijarde kuna jača od svih drugih ‘pokretača’ zajedno (34 milijarde kuna) itd.

Rezultati prehrambene industrije pokazivali su rast dok je BDP padao. Najveće tvrtke prehrambene industrije, njih tri posto koje ostvaruju više od sedamdeset posto prihoda, tijekom gospodarske krize od 2008. do 2013. ostvarivale su stope rasta iznad pet posto. Ta industrija, nadalje, uza se veže mnogo djelatnosti i tako pridonosi opsežnomu opskrbnom lancu – objašnjava Blažić.

Nedavna Liderova konferencija o prilikama za rast prehrambene industrije također je nedvojbeno pokazala da autori industrijske strategije nisu prepoznali njezine potencijale. Dok je industrijska strategija, recimo, pregradu i konzerviranje ribe svrstala ne u ‘čuvare’, nego u ‘upitnike’ (objašnjenje: ‘one podjednako koje ostvaruju pozitivnu EBITDA-u, ali nisu dovoljno velike i nemaju jasno definiranu tržišnu perspektivu da bi se mogle raspoređiti u ključne podjednako’), Goran Markulin, predsjednik Uprave Cromaris, oduševio je sudionike Liderove konferencije prezentacijom koja je pokazala kako Cromaris ima posve jasno definiranu tržišnu perspektivu – s četvrtastoga mjesta po uzgoju bijele ribe na svijetu skočiti na deseto. Istina, da bi se to postiglo, treba uložiti stotine milijuna kuna. Upravo je sposobnost prehrambene industrije za prihvaćanje novih ulaganja još jedan od razloga za njezino repozicioniranje u industrijskoj strategiji.

Naposljetku, ako svi nabrojeni razlozi nisu dovoljni za to, možda nije nađem podsetniti na jednostavnu činjenicu: sve na ovome svijetu može otići kvragu, ali dok ima ljudi, trebat će i hrane.