Na državne tajkune i mafiju

Vučić nema ni ljude ni viziju za istinsku proeuropsku preobrazbu Srbije, ali upravo takav treba Zapadu kao novi srpski supermen, kao što mu je svojedobno u Hrvatskoj trebao upravo onakav Sanader.

Nakon uvjerljive pobjede na izvanrednim parlamentarnim izborima Aleksandar Vučić i službeno je postao prvi supermen Balkana. Već smo zimus vidjeli kako u maniri Supermana spašava male Srbe iz mećave. Malo prije toga vidjeli smo kako drsko uhićuje velikoga Miloševićeva tajkuna Miroslava Miškovića. Tek što su izbrojeni glasovi iz biračkih kutija, već mu je s lisicama na rukama doletio narkobos svjetskoga formata Darko Šarić. Uz pomoć CIA-e, doduše. Ali nije ona bila daleko ni za prijašnjih uhićenja, a i općenito je vrlo blizu političkom usponu Aleksandra Vučića.

Dok mu CIA asistira u uhićenjima, njemački savjetnici asistiraju mu u pitanjima gospodarskog razvoja, a za financije i socijalne kontakte povremeno je angažiran glasoviti Dominique Strauss-Kahn. Naći će načina da ‘de facto’ prizna neovisnost Kosova, a da ga formalno ne prizna, jer to je bio uvjet zapadne potpore njegovu usponu.

Aleksandar Vučić nesporni je miljenik zapadne politike u Srbiji. Ali ne budimo naivni, zna Zapad sve ono na što ovih dana govoreći o A. Vučiću upozorava predsjednica Srpskog helsinskog odbora Sonja Biserko: da je prijekar naravi, da je ponajviše posvećen uništenju političkih protivnika i osvajanju vlasti, da nema ni ljude ni viziju za istinsku proeuropsku preobrazbu Srbije. No upravo takav Vučić treba Zapadu kao novi srbijski supermen, kao što mu je svojedobno u Hrvatskoj trebao upravo onakav Sanader.

Zapadu treba Vučić koji će zbog svojih interesa poslužiti na određeno vrijeme kao brana prema probuđenome Putinu, prije svega prekidanjem financijsko-mafijaških veza postkomunističkih srpskih struktura s bratskim strukturama Putinove Rusije. Zato je Vučić krenuo na državne tajkune i državnu mafiju preko dvojice kapitalnih likova: Miškovića i Šarića. Zapad će zauzvrat rado prihvatiti Vučićevu igru u BiH, a to je igra balansiranja između osamostaljenja i postupnog priključivanja Republike Srpske i srpskog nadzora nad ambicijama islamskih zemalja, prije svega Turske. Na regionalnom planu Vučić će pomoći bošnjačkoj politici da pitanje političkog rješenja za BiH svede na dva pitanja: bošnjačko i srpsko, a da Hrvate učini posve irelevantnim.

I Putinu, koji je energetski i gospodarski duboko ušao zapadno od rijeke Bosne, odnosno preko one imaginarno ‘fifty-fifty’ granice s Jalte, Vučić treba da učvrsti postignuća. Jer on ne odustaje. Naprotiv, upravo na Krimu, i politikom i uvjerljivom prijetnjom silom pokazuje kako je u Ukrajini spreman primijeniti nekadašnji Miloševićev model za Hrvatsku, model tzv. Republike Srpske Krajine, samo bez plavih kaciga. A Vučiću opet treba Putin kako bi njegovo proeuropsjstvo postiglo višu cijenu na Zapadu.

Vučić vjerojatno nema sadržaj kakav se podrazumijeva za državnika od formata. Njegove preobrazbe od nadobudnog četničkoga pripravnika do navodno proeuropskog lidera koji se, barem prema van, oslanja na njemačku gospodarsku i CIA-inu obavještajnu potporu vjerojatno su više stvar imidža nego supstancije. Ali on svakako jest spreman na veliku igru i nikad neće smetnuti s uma velikosrpski projekt, koji je u različitim inačicama uvijek sastavni dio srpske vanjske politike. Dok globalno igra između Putina, Obame i Merkel, Aleksandar Vučić lokalno je spreman za ‘Memorandum 2’, odnosno na provedbu velikosrpskog projekta ostvarenja tzv. zapadnih srpskih granica, prilagođenog novim uvjetima europske integracije.

I ne bi to bio nikakav problem za Hrvatsku, koja je već članica i EU i NATO-a (kojem Srbija i ne namjerava pristupiti), nego samo još jedna od nizu politika s neomjerljivim ambicijama, kad bi hrvatska državna politika bila spremna nositi se s takvim izazovima. No kao što možemo vidjeti ovih dana prema reakcijama na srpsku argumentaciju u raspravi o tužbi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, hrvatska politička elita još se čudi i postojanju Memoranduma i načinu na koji ga srpska strana brani pred Sudom. Najradije bi joj zabranili da se tako brani: jedni jer ne razumiju što je sud, drugi u strahu da im se nekadašnje vlastite izjave o podijeljenoj krivnji i konglomeratu loših politika ne vrate kao bumerang. Umjesto artikulirane vlastite pozicije oni ponavljaju floskule iz britanske regionalne kuhinje. Kako će se nositi sa sofisticiranim oblicima osvajanja? Bojim se – nikako. A osobito se bojim što se oni toga uopće ne boje.