Uli Hoeneß Za Njemačku je na terenu dao sve od sebe, ali porez je ipak utajio

Prošlog je tjedna završen sudski postupak i donesena presuda za utaju poreza protiv Ulija Hoeneßa, sada već bivšega predsjednika minhenskog Bayerna, nekada slavnog nogometaša, danas bogatog poduzetnika. Utajio je ni više ni manje nego 28,5 milijuna eura poreza, zbog čega će tri i pol godine odsjediti u zatvoru. Porez nije utajio na proizvodnji kobasica, nego špekulirajući na burzi i zarađeno spremajući na švicarske račune.

Oznato je da je i legendarni gangster Al Capone ‘karijeru’ završio zahvaljujući poreznim, ali milosti nije bilo ni za mnogo benignijega građanina Savezne Republike Njemačke Ulija Hoeneßa. Zbog utaje poreza sada već bivši predsjednik nogometnog kluba Bayern München (zamijenio ga je Herbert Hainer) dobio je nemalih tri i pol godine zatvora nakon što je utvrđeno da je ‘zaboravio’ prijaviti porez od 28,5 milijuna eura. Prema Hoeneßovim tvrdnjama, riječ je o novcu od špekuliranja na deviznom tržištu od 2002. do 2006. Unatoč ugledu Njemačke kao uređene zemlje u kojoj nema vrđanja šef jednog od najuglednijih nogometnih klubova na svijetu ipak je zastranio, i to namjerno. Hoeneß je imao nos za tržišna kretanja, ali izdašnu zaradu zadržao je na tajnom računu u Švicarskoj, zemlji koja, po svemu sudeći, vrlo brzo gubi mukom građeni ugled utočišta za bogate. Ugled Njemačke pak kao pravne i učinkovite države ostao je netaknut; suđenje je trajalo samo jedan tjedan, a tužiteljstvo je tražilo pet i pol od mogućih deset godina kazne za ‘mešetara’ Hoeneßa premda je riječ o poznatome nogometalu, uspješnom poduzetniku, dobrotvoru i jednom od tvoraca Bayernove današnje snage.

• Sretan sam što je sada sve na otvorenome, duboko žalim zbog svojih poteza. Naravno, platit ću sav porez koji dugujem – rekao je Hoeneß na početku suđenja, nedvojbeno računajući na bezbolniji ishod suđenja.

Brzini postupka pomogao je i optuženik odmah priznavši krivnju te odbivši sporiti iznesene iznose na suđenju, ponavljajući se pritom, sasvim sigurno, blažoj kazni od one koju je na kraju dobio. No sva dobra volja bila je zaludu. Hoeneß se sâm prijavio u siječnju prošle godine i surađivao s vlašću, ali to nije uvjerilo sud da mu izrekne uvjetnu kaznu kao što su tražili njegovi odvjetnici, očito zbog sumnje da je tim potezom pokusao samo preduhitrati vlast i spasiti što se spasiti dade. Po svemu sudeći, reagirao je prekasno i očito neiskreno. Porezna je vlast, naime, od njega godinu dana čekala zatraženu dokumentaciju, a na podizanje optužnice odlučila se u srpnju prošle godine. Hoeneßova iskrenost bila je upitna i zato što se prijavio tek nakon propasti poreznoga sporazuma između Švicarske i Njemačke koji bi Nijemcima s neprijavljenom imovinom u Švicarskoj omogućio plaćanje uskraćenoga poreza uz očuvanje anonimnosti. Sporazum je odbačen na inzistiranje socijaldemokrata i zelenih, kojima se nije svidjela ideja ostavljanja anonimnosti poreznim neplatišima. Ni Hoeneß nije baš prikrivao motiv samoinicijativnoga prijavljivanja.

• Svjestan sam da moja dobrovoljna prijava ne mijenja ništa, no nadam se da ću zbog toga izbjeći sudsku kaznu – ponadao se. Doduše, nije imao sreće ni s dodjelom suca. Dobio je Ruperta Heindla, u Njemačkoj poznatoga kao nemilosrdnoga nakon što je umirovljenika od sedamdesetak godina poslao u zatvor. Hoeneß je prema tome mjerilo za njega mladić; ima tek šezdeset dvije i može bez problema odsjediti koju godinu iza rešetaka. Druga je otežavajuća okolnost pravilo prema kojem nema amnestije ako je istraga već pokrenuta, što je slučaj s Hoeneßom.

Ako ga je i bilo, razumijevanja za legendu svjetskoga nogometa koji je s reprezentacijom Zapadne Njemačke osvojio Svjetsko prvenstvo 1974. nestalo je u tih tjedan dana nakon što se otkrilo da je iznos utajenih poreznih eura mnogo veći od početno utvrđenih 3,5 milijuna. Štoviše, i tijekom suđenja pokušao je umanjiti iznos naknadno priznavši još petnaest milijuna. Prema tvrdnjama tužitelja, u čak sedam navrata pokušao je izbjeći davanje preciznih podataka o svojim financijama. Nadao se, dakle, do samog kraja ‘ušićariti’ bar nešto. Prilično je jasno zašto sud nije bio uvjeren u Hoeneßovo pokajanje. Njegov potez utoliko je teže shvatiti ukoliko se zna da je u jednom trenutku poslovno vješti Hoeneß baratao s čak 150 milijuna eura na švicarskom računu i svojedobno izjavio: ‘Možda je glupo, ali plaćam svoje poreze.’ U međuvremenu se, čini se, predomislio. Kad je afera bila na vrhuncu, sredinom prošle godine, Hoeneß nije propustio spomenuti časopis Die Zeit da je već platio gomilu poreza, pedesetak milijuna eura, i da je darovao mnogo više nego što je utajio.

Još je zanimljivije u svemu tome da je igranje na burzi za njega bilo upravo to – igranje. Burza je, kao što sâm tvrdi, za njega bila kockanje o kojem je u jednom trenutku bio ovisan, o čemu svjedoči i podatak da je usprkos osobnom bogatstvu morao posuditi novac za mešetarenje od Adidasaova šefa. Neprekidno je zvao svoju banku i davao upute, a čak je preko ‘pagera’ provjeravao situaciju kad mu je bilo dosadno na utakmicama. Bila je riječ, priznalo je novinama, o adrenalinu.

• Između 2002. i 2006. zaista sam se kockao iznosima koje mi je danas teško shvatiti. Za mene je to bilo uzbuđenje, čisti adrenalin – izjavio je.

Njemačka javnost bila je šokirana otkrićem da je jezičav dobrotvor i marljivi poduzetnik s uspješnom proizvodnjom kobasica koji je jedini preživio tešku avionsku nesreću samo čovjek slab na kockanje. Poznat po bahatosti i izravnoj komunikaciji, Hoeneß je vrlo popularan u Njemačkoj, posebice među navijačima, što potvrđuju prosvjedi u njegovu korist ispred sudnice i lanjska klupska odluka da odbaci njegovu ponuđenu ostavku.

Sin mesara iz Ulma nakon velike se nogometne karijere i izgradnje velikog Bayerna vratio obiteljskim korištenima uloživši u proizvodnju kobasica, u čemu je bio jednako uspješan. S prijateljem Wernerom Weissem 1985. osnovao je Howe Wurstwaren KG, koji danas izbacuje oko četiri milijuna kobasica na dan, posluje u petnaest europskih zemalja i Americi, opskrbljuje velike lance poput njemačkog Aldija i McDonald’sa te donosi desetke milijuna eura godišnje dobiti.

Bivši nogometaš, inače, nije jedina ‘žrtva’ njemačkoga poreznog vihora, posljedice sve snažnijeg angažmana država članica Europske unije koje su zbog praznih blagajni počele pedantnije utjerivati porez. Nijemci su u svojoj poznatoj praktičnosti otišli i korak dalje kupovanjem ukradenih podataka o računima Nijemaca u Švicarskoj, zbog čega je već bilo kontroverzija. Vlast je argumente o nezakonitom načinu nabave podataka olako odbacila tvrdnjom kako je to zasigurno manji zločin od utajenih milijuna kojima se mogu graditi bolnice i vrtići. Vladajuća koalicija najavila je i reviziju pravila o priznavanju porezne prijevare koja će se povezati s potpunim odavanjem financijskih podataka.

Političari su se, očekivano, brzo distancirali kad je izbila afera iako su se prije naguravali oko Hoeneša, rado fotografirali s njim, pogotovo jer su se spremali za rujanske parlamentarne izbore. Telefonski poziv u kojem se Hoeneša obavijestilo o istrazi zbog utaje poreza primio je tijekom ručka s kancelarkom Angelom Merkel, koja je poslije izjavila kako je razočarana njime, a njezin konkurent Peer Steinbrück izrazio je žaljenje. Hoeneß zato jest najistaknutija osoba u Njemačkoj s poreznim problemom, barem zasad; u društvu je s Alice Schwarzer, feminističkom aktivisticom koja je morala istresti dvjesto tisuća eura neplaćenog poreza, i Andreom Schmitzom, berlinskim ministrom kulture. Svi su nedavno ‘odlučili’ surađivati s poreznicima premda je u slučaju Schwarzerove riječ o porezu iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Velika protivnica pornografije na svojoj mrežnoj stranici napisala je da je motiv svega što radi pravda i da bi život u kojem nije napravila sve za ostvarenje tog ideala bio izgubljen. Nakon nezgodnog otkrića izrazila je žaljenje, ali i provala medije da je maltretiraju zbog feminističkih stajališta.

I njezin primjer pokazuje manjak istinskog pokajanja i očitu namjeru skrivanja poreza, no motivi su doista misterij, kao i svaki put kad je riječ o pojedinima s izdašnim financijskim mogućnostima. Hoenešu nije potpuno uništen ugled, ali svakako je dobro načet i sasvim se sigurno više neće fotografirati s političarima. Iako kazna djeluje rigorozno, mala je uzmu li se u obzir propisani maksimum, Hoenešova neiskrenost i vrtoglav iznos koji je odlučio zatajiti. Iz nekog je razloga, čini se, uvijek teže odvojiti kad se ima od čega nego kad se nema.

U priču je u jednom trenutku bio upleten i jedan od Bayernovih sponzora, proizvođač sportske opreme i sponzor Adidas, nakon što je Hoeneß ustvrdio da je novac za burzovne špekulacije posudio od tvrtkina sad već pokojnog šefa Roberta Louis-Dreyfusa. Iznos od dvadeset milijuna njemačkih maraka, prema Hoenešovim navodima, posudio mu je 2001., iste godine kada je Adidas uzeo devet posto udjela u Bayernu, zbog čega je u tvrtki provedena interna istraga radi utvrđivanja mogućih većih nepravilnosti. Naravno, istraga nije našla ništa sporno u aranžmanima između Hoeneša i Louis-Dreyfusa, odnosno između Bayerna i Adidasa.