Povlađivanje ovakvim sindikatima Hrvatsku vodi u propast

Radnika će prehraniti samo zdrava i čista ekonomska logika kojom se vodi privatni ulagač. Ostalo su priče koje su izvor hrane za intenzivno djelovanje sindikalnih čelnika ‘koji štite radnike’ od nevidljivih neprijatelja.

Ministar gospodarstva jesenja je govorio o razgovorima s predstavnicima nekoliko strateških igrača koji su navodno ‘izrazili interes’ za Petrokemiju. Izostanak ponuda nakon dubinske analize poslovanja pokazuje da izraženi interes ne znači spremnost na bezuvjetno ulaganje – posebno ne u biznis koji je većinska vlasnica (država) gotovo upropastila i uz to kao važne kriterije ulaganja ističe ‘važnost zadržavanja državne kontrole’.

Jedan je od nepisanih postulata u transakcijama preuzimanja biznisa kojima treba dodatna gotovina da bi preživjeli (i tek se onda stvorili preduvjeti za istinsko restrukturiranje) da stari vlasnik za čije je vladavine i upravljanja biznis kleknuo, osim rijetkih iznimki, ne može očekivati bilo kakvo ‘zadržavanje kontrole’. Privatnom ulagaču to je posebno važno ako je ta stara vlasnica država, jer politika i vlast promijene se, a ljudi koji su se smatrali politički relevantnima postanu nevažni – općenito, ali posebice za biznis koji je predmet preuzimanja.

Država loša suvlasnica. Nedavna povijest pokazuje da hrvatska država ima loš ‘track record’ suvlasništva sa stranim ulagačima pa treba očekivati da ulagači, uz dužno poštovanje prema Hrvatskoj, više od nje vole svoj novac. Inače, taj sindrom nametanja uvjeta, poput zadržavanja proizvodnje i viška radnika, djelatnosti itd., pomalo podsjeća na privatizaciju brodogradnje, ne poštujući to da se ultimativnom riziku pritom izlaže privatni ulagač jer je njegovo ulaganje jedina konstanta u toj privatizacijskoj jednadžbi, a sve su drugo varijable koje prije svega ovise o tržištu i konkurenciji, a ne diskrecijskoj odluci države kao suvlasnice.

Jedan bivši premijer svojedobno je rekao kako ‘jamči da cijene goriva neće prijeći osam kuna za litru’; svi znamo što se dogodilo s gorivom i premijerom. A tržište je, kao i uvijek do tada, odradilo svoje… Isto je tako radnik u Brodosplitu rekao da su štrajkali jer su im smanjene plaće, ali ‘da nije siguran da bi on stavio svoj novac u škver da je na Debeljakovu mjestu’. Pametnome dovoljno – i to bez diplome ugledne poslovne škole. Tog će radnika i njegovu obitelj prehraniti jedino zdrava i čista ekonomska logika kojom se vodi privatni ulagač. Ostalo su priče koje su izvor hrane za intenzivno djelovanje sindikalnih čelnika ‘koji štite radnike’ od nevidljivih neprijatelja.

Do koje razine apsurda stvari idu govori anegdota iz završne faze izrade financijske analize poslovanja koja se pripremala za velikog kreditora koji razmatra reprogram kredita (i dijelom odlučuje o sudbini tvrtke sa sedamsto zaposlenih): zaposlenica u informatičkom odjelu koja je iz sustava trebala hitno izvući dodatne podatke rekla je ‘da prema nekom članku nekog ugovora sa sindikatima ne smije raditi prekovremeno’. Rekla je da će podatke dostaviti sljedeći dan ujutro… Hm, za rubriku bez komentara.

Sindikati ne bi liberalizirani Zakon o radu, ne bi državnu štednju, preferiraju razgovore s ‘akademskim’ ekonomistima, ističu da nema razlike između privatnog i javnog sektora, da ‘ima love i samo je treba uzeti’ (uz podignite šake u zrak!) i slične gluposti. S obzirom na to da je izgledno da su plaćeni mjesečno i da im kompenzacija ne ovisi o rezultatima, nameće se zaključak da su sugovornici kojima je osobno važno da u vodi ima dovoljno mulja kako bi je stalno mogli mutiti i tako kupovati vrijeme te opravdavati svoje postojanje. Zadnji je spin ‘zajednički nastup HUP-a i sindikata’ prema Vladi, koja se ‘očito ne snalazi’. Nadam se samo da se hrvatskim privatnim poduzetnicima neće postaviti zahtjev da uz hranjenje sindikata i glomazne države zaustave globalno zagrijavanje i otapanje leda na Arktiku.

Pobjedom na prijevremenim parlamentarnim izborima u Srbiji Vučić ima priliku napraviti ono zbog čega je donedavni ministar gospodarstva Radulović dao ostavku jer su ga spriječili – provesti radikalne rezone! U suprotnome svaki će Srbin nastaviti živjeti s manje od sto eura na mjesec i, tehnički, narod će ostati siromašan.

To su ekonomske činjenice, a drugo su priče za malu djecu. Ako je cijena stvaranja preduvjeta za bolji životni standard nezadovoljstvo sindikalnih čelnika, onda je za racionalnu osobu izbor jasan.

Istodobno čelnike hrvatskih sindikata pozivam da osnuju vlastitu tvrtku na barem šest mjeseci i zaposle jednog čovjeka kojem će morati isplaćivati prosječnu hrvatsku plaću. Ako im zapne, spreman sam pomoći i platiti zaposleniku neto iznos, a vlasniku (sindikalistu) ostavljam dio koji se odnosi na poreze i doprinose. Da vidi i osjeti koliko ih ima…