Milanović funkciju doživljava kao rutinski posao, a ne poslanje

Ako je premijerovanje posao kao i svaki drugi, onda je normalno da se povremeno iskoristi povoljna prilika i ode na neko zabavno ‘studijsko putovanje’. U Australiju ili Novi Zeland, naprimjer…

S obzirom na to da misterij zašto se premijer Zoran Milanović odlučio na dvotjedno službeno putovanje po Australiji i Novom Zelandu još nije jednoznačno objašnjen, evo još jednog priloga.

Dakle, odgovor se krije u tome da, prema svemu sudeći, predsjednik hrvatske vlade svoje premijerovanje doživljava kao posao, a ne kao poslanje. Ima ljudi koji žive da bi radili; među takvim uvijek postoji unutarnji motiv da ostvare neki poduzetnički pothvat, napišu knjigu koja će postati bestseller, naprave likovni opus kojem će se diviti naraštaji. Ili da budu političari koji će iza sebe ostaviti jedno ili više grandioznih djela pa će se još desetljećima o njima govoriti kao o vizionarima. Od svakog premijera očekuje se da bude u toj skupini ljudi. Da se osobna ambicija pobjede na izborima spoji s ambicijom da se napravi nešto veliko i da se za ostvarenje tog ideala bez ostatka potroši četiri ili osam godina života. Da se u to vrijeme radi petnaest sati na dan, da se uči uz rad, energija troši na lidersku ulogu među suradnicima. Da se vlastita energija i zanos prenesu na cijelu zajednicu.

Ali ima i mnogo ljudi koji imaju suprotnu životnu filozofiju. Oni ne žive da bi radili. Oni rade da bi živjeli. Ono od čega zarađuju plaću i ostvaruju pogodnosti doživljavaju običnim poslom. U koji ne unose strast, a nastoje optimirati unošenje energije u obavljanje posla. Njima je važno kakvo im je radno vrijeme. Nervozni su ako moraju raditi dulje nego od devet do sedamnaest. A nastoje maksimalno iskoristiti sva prava koja im pripadaju prema ugovoru. Od godišnjeg odmora do studijskih putovanja. Nakon što je na vlasti više od dvije godine, s mnogo argumenta može se reći da se Milanović ubrajaju u drugu skupinu. On premijersku funkciju shvaća kao i svaki drugi posao. I očito ga uzravjava kad javnost od njega traži da bude lider, da bude posvećen ozdravljenju i preporodu nacionalne ekonomije i društva u cjelini. On odbija biti otac nacije.

Kad u kombinaciju uključimo i astrologiju (isprika što to činim u poslovnim novinama, ali autor smatra da postoje slični obrasci ponašanja ljudi rođenih u isto vrijeme godine, a vjeruje da je upućen u škorpionski način odlučivanja…), moguće je zamisliti premijerovu logiku:

‘Imam sve manju plaću. Onda odem jednu subotu s obitelji na skijanje i već me prozivaju. E, pa ako se ne mogu tako odmoriti, onda idem na službeni put najdalje kamo se može, dakle u Australiju i Novi Zeland. Pa nek puknu! Tako sam odlučio i što mi tko može!’

Ajno biti iskreni. Zar nije svatko od nas, tko je bio u prilici, prihvatio neki službeni put koji i nije bio najvažniji za trenutačan posao, ali bio je atraktivan? Pa zašto bi premijer bio iznimka?

Ima samo jedna sitnica. I premijeri si smiju priuštiti malo užitka putovanja. Ali kao što se to odnosi na međuzemlje, na to imaju moralno pravo ako ostalih 48 tjedana na godinu vuku kao volovi, imaju dokazano dobre vizije kamo voditi sljedbenike i imaju rezultate. Njima neće biti zamjerno poneko ‘studijsko putovanje’.

Premijeru koji se i ne trudi izvući zemlju iz recesije i koji otvoreno pokazuje da ga ekonomska pitanja zapravo ne zanimaju, a uvlačenje u njih umara ga i uzrjava, dva tjedna izbivanja ozbiljno će biti zamjeren. To, međutim, nije samo njegov problem. To je još jedan udarac SDP-u kao stranci. I na SDP-ovcima je da stvari počnu raščišćavati u svojoj kući. Budu li predugo trpjeli takva premijera, svi će od toga imati velike štete. Koliko god mislili da im je olakotna okolnost što je HDZ na koljenima i da kukurikavci mogu možda opet pobijediti na sljedećim izborima, loša vlađa jest loša vlađa. I bit će kažnjena.

Očito je da u vrhu SDP-a postoje Milanovićevi protivnici i Milanovićevi igrači. Među drugima uglavnom su mladi ministri, ali to prvočvje SDP-a ne treba previše uljuljkivati. Kad se Milanovića premijera u jednom trenutku počne rušiti, onaj tko će zadati odlučni udarac u namjeri da bude ‘kalif umjesto kalifa’ neće biti neki SDP-ovac starije generacije, nego neki od ambicioznih ‘mladoturaka’.

Milanović pak u Australiji i dalje pokazuje da je premijer birokrat koji samo obavlja posao. Reda radi sa stalo se s tamošnjim poslovnjacima da bi odradio ‘predstavljanje hrvatskih investicijskih mogućnosti’. Pravi premijer, lider, ambiciozan i s poslanjem ne bi odlazio u Australiju a da prije toga nije sve spremno da se ondje potpiše nekakav veliki investicijski ugovor. U tome se vidi razlika između činovnika i lidera.