Ako je premijerovanje posao kao i svaki drugi, onda je normalno da se povremeno iskoristi povoljna prilika i ode na neko zabavno ‘studijsko putovanje’. U Australiju ili Novi Zeland, naprimjer…
S obzirom na to da misterij zašto se premijer Zoran Milanović odlučio na dvotjedno službeno putovanje po Australiji i Novom Zelandu još nije jednoznačno objašnjen, evo još jednog priloga.
Dakle, odgovor se krije u tome da, prema svemu sudeći, predsjednik hrvatske vlade svoje premijerovanje doživljava kao posao, a ne kao poslanje. Ima ljudi koji žive da bi radili; među takvim uvijek postoji unutarnji motiv da ostvare neki poduzetnički pothvat, napišu knjigu koja će postati bestseller, naprave likovni opus kojem će se diviti naraštaji. Ili da budu političari koji će iza sebe ostaviti jedno ili više grandioznih djela pa će se još desetljećima o njima govoriti kao o vizionarima. Od svakog premijera očekuje se da bude u toj skupini ljudi. Da se osobna ambicija pobjede na izborima spoji s ambicijom da se napravi nešto veliko i da se za ostvarenje tog ideala bez ostatka potroši četiri ili osam godina života. Da se u to vrijeme radi petnaest sati na dan, da se uči uz rad, energija troši na lidersku ulogu među suradnicima. Da se vlastita energija i zanos prenesu na cijelu zajednicu.
Ali ima i mnogo ljudi koji imaju suprotnu životnu filozofiju. Oni ne žive da bi radili. Oni rade da bi živjeli. Ono od čega zarađuju plaću i ostvaruju pogodnosti doživljavaju običnim poslom. U koji ne unose strast, a nastoje optimirati unošenje energije u obavljanje posla. Njima je važno kakvo im je radno vrijeme. Nervozni su ako moraju raditi dulje nego od devet do sedamnaest. A nastoje maksimalno iskoristiti sva prava koja im pripadaju prema ugovoru. Od godišnjeg odmora do studijskih putovanja. Nakon što je na vlasti više od dvije godine, s mnogo argumenta može se reći da se Milanović ubrajaju u drugu skupinu. On premijersku funkciju shvaća kao i svaki drugi posao. I očito ga uzravjava kad javnost od njega traži da bude lider, da bude posvećen ozdravljenju i preporodu nacionalne ekonomije i društva u cjelini. On odbija biti otac nacije.
Kad u kombinaciju uključimo i astrologiju (isprika što to činim u poslovnim novinama, ali autor smatra da postoje slični obrasci ponašanja ljudi rođenih u isto vrijeme godine, a vjeruje da je upućen u škorpionski način odlučivanja…), moguće je zamisliti premijerovu logiku: